Tužno hrvatsko jesenje prepuno emocija nakvašenih sjećanja, nigdje nisu tako posebno sjetna i teška kao, u Grada Heroja, gdje zori nacionalna savjest i svijest. U Vukovaru je srce hrvatsko – piše poznati kipar Ivan Kujundžić na facebooku
No ovih dana kao da gubimo elementarni osjećaj za poštovanjem te velike hrvatske žrtve, Vukovara, Slavonije i Hrvatske. Dani sjećanja posebno Vukovarcima, a time i svima nama ne traju samo dva dana pada Vukovara, već je to razdoblje od odlaska naših dragovoljaca i ratnika na bojište za slobodu do pogibija ratnika i vitezova, Velimira Đereka Sokola, Blage Zadre i Alfreda Hilla i drugih sve do pada herojskoga Vukovara i na posljetku onog posebno neljudskog zločinačkog četničkog iživljavanja na nemoćnima, ranjenicima iz bolnice i ovim svim danima i godinama iščekivanja vijesti o nestalim s Ovčare.
Da, to je puno bolnije i dublje utkano u narodnu memoriju i osjećaje od kratke svijesti i savjesti (ne)briga vlasti, koje svih ovih godina se nedopustivo odnose prema žrtvama i onima koji ih vrijeđaju.
Tako pro forme i krnje pripremaju donose i stavljaju, na snagu zakone, kao ne preporučenu poštu, pa tako i Zakon o proglašenju Vukovara mjestom posebnog pijeteta, a da pritom ne daju upute i pojašnjenje na što se to odnosi i koje razdoblje i što se smije i što se preporučuje u to vrijeme pijeteta obilježavati i kako, …ili pak ne daj Bože dosoljavati ranu mogućim neprimjerenim ordenjima i slavama, pa bila to i ova liturgija od Porfirija, koja ne bi trebala biti sporna izvan ovog vremenskog konteksta i s akcentom na bogoslužje a ne na odlikovanja “odličnika” i podizanje borbenog morala Srpskog sveta?!
U takav oblikovani zakon i njegove moralnih uzuse ne bi se mogli ušetavati ni “politička” ćirilica ni Porfirije a bogami još manje uskočiti niški padobranac Čuli-brli-brk, a posebno ne bez naklonosti od 45% žrtvama Grada heroja Vukovara i Hrvatske!
No kako sve površno radimo, tako švrako pišemo i zakonske forme s čijih izvorišta teče mulj koji u svojoj labirintnoj nedorečenosti zbunjuju sudce i notare, u konačnici prlja državu Hrvatsku.
U cjelini sve nas to čini hiperboličnim i neozbiljnima, što ovih dana svjedočimo gledajući i slušajući kako nam se izruguju i ponižavaju s čašću i ugledom i dostojanstvom, bilo to u Sisku 8. rujna na dan pogibije Zrinskog u Sigetu, jer kako se nisu sjetili pozvati Sulejmana Erdogana na otvaranje islamskog centara 22. lipnja, na dan poraz Turaka kod Siska ili isto tako i SPC, sa svim liturgijama i posvetama crkve Sv. Nikole u Vukovaru, koju su nomadne razrušili bombama a mi ju u kršćanskom duhu pomogli obnoviti i to je “bratski”.
Ovo događanje srpskog sveta u Vukovaru nedopustiva je provokacija SPC-a, koju su dozvolile naše vlasti i gradska i županijska i državna razina, koje su trebale ozbiljnije sagledati provokatore i Porfirija, koji su osmislili i udrobio u liturgiju ordenja i slavu. Baš sve se „želeo” uprisutiti i ruskog patrijarha Kirila i „crnogorskog“ Joanikija, svetu Rus i srpski svet i tako nas brutalno poniziti, što je tada posebno bilo oskvrnavljenje godišnjice jednog od najvećih u borbi za obranu Vukovara viteza Blage Zadre.
Porfiriju i SPC-u naravno, nije palo na pamet da za Svetog Nikolu, 6. prosinca posvete i blagoslove obnovljenu crkvu i tako skupe i pozovu svu djecu Vukovara i ispričati im se za stradale bake i djedove i svu rodbinu bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest. Ispričati djeci na Svetog Nikolu kako je i ta crkva izbombardirana u njihovom ideološkom projektu pokušaja stvaranja velike Srbije, zlom započetim baš, u gradu heroja čiju kamu su upravo iz SPC blagoslivljali, čineći tako zločine sa dijelom svog svećenstva u četničkom pokretu, čija se politika a ne liturgija vodi i djeluje i danas.
PORFIRIJE I SPC TREBAJU GRADITI EKUMENIZAM A NE KREIRATI GRANICE NOVOG SRPSKOG SVETA
Takav SPC sa srpskim vojnim obavještajcima i padobrancima moraju biti tema naših službi, pa nije im ovo Cetinje.
Takvi likovi i nema što raditi i u Vukovaru, jer ih ne žele ni susjedi pravoslavci ni lojalni građani Srbi, posebno ne, u jesenje dane nakvašenim krvavim suzama. Ovo je vrijeme za puni pijetet i nije dovoljno što plahe vlasti plješću Porfiriju jer eto spomenu Škabrnju, Lovas i Ovčaru…
Vrijeme je da se pošalje poruka šef SPC-a, Porfiriju Periću da pokajanje za Vukovar i Škabrnju, Lovas i Ovčaru izrekne u liturgiji s vrha hrama svetog Save, u Beogradu, u mistici pogleda u oltarnu ikonu i pred Bogom izrekne pravu istinu o kardinalu Alojziju Stepincu, koju on dobro zna ili pak da nam do kraja otkrije „svoje još skrivene i neobjavljene informacije o ustaškom vikaru”, ….jer Istina će nas sve osloboditi!
E’ takvog patrijarha Pravoslavne crkve želimo!
Do kada će mo trpjeti ova poniženje, pa sve do kad god vide da mi sami nemamo ljudsko i državničkog dostojanstva, a o šutnji naše plahe akademske elite i predobrih pastira majke Crkve u Hrvata i nas nježnih ovčica da ne trošim riječi, svi skupa “teški” ministranti.
Možda jedino da se svi izgrlimo, ono bratski i rodno ideologaški, u duh Stanbolke, u kozaračko kolo, možda bi sve muke riješili, a i papa Franjo bi bio sretan, do zore bi proglasio Stepinca svetim!
U ovom teatar apsurda postajemo ukipljeni statisti loše predstave hrvatske vlasti predsjednika i premijera, ministara i gubernatora. nadzora i uprava, kunokradica i pravi lopina, u kojoj se oslikava fabula raskoši djetinje štreberske neiživljenosti karaktera, tragikomičnog političkog i državničkog vrha, opasnog po urušavanje nacionalne sigurnosti, o čemu bi kao vrhovnik Milanović i političar Plenković morali jako voditi računa, a posebno danas pred ratnu ugrozu s Vučićevim srpskim svetom, koji sanja, ni manje ni više nego još jedan Bleiburg.
Stoga imajmo na srcu Hrvatsku i Vukovar kao simbol i znamen koji nije mjesto posebnog domovinskog pijeteta samo 18. studenog veći je to širi kontekst i vremenski okvir u kojemu iskazujemo pijetet hrvatskim vilama i vitezovima i svoj svetoj žrtvi koja se dala za Vukovar i Hrvatsku!