Š𝐀𝐌𝐀𝐑Č𝐈𝐍𝐀 𝐏𝐋𝐄𝐍𝐊𝐎𝐕𝐈Ć𝐔: 𝐓𝐨𝐦𝐢𝐬𝐥𝐚𝐯 𝐏𝐨𝐤𝐫𝐨𝐯𝐚𝐜 𝐮 𝐤𝐨𝐧𝐭𝐫𝐢 𝐇𝐃𝐙-𝐨𝐯𝐨𝐦 𝐧𝐞č𝐚𝐬𝐧𝐨𝐦 𝐞𝐤𝐯𝐢𝐥𝐢𝐛𝐫𝐢𝐫𝐚𝐧𝐣𝐮

Tumarajući Slavonijom od nemila do nedraga borci za hrvatsko selo s upornošću Sizifa pokušali su galvanizirati i potaknuti naciju na pružanje uličnoga otpora samozadovoljnim političkim strukturama, koje su u Hrvatskoj razvile ugodnu egzistenciju, kao prikriveni ili neprikriveni briselski ili tajkunski servis.

Kobasice ili čips

Fenomen pobunjenih uzgajivača svinja nametnuo se, među ostalim, kao metoda javnog demaskiranja raznih HDZ-ovih lopuža, kad je o mutnim poslovima riječ. Dirljivo je bilo proteklih dana promatrati vođe te stranke i njihove niže rangirane klonove kako pred narodom pokušavaju ispasti pravednici, prebacujući jedni na druge lopticu odgovornosti za nepotrebni opći masakr zdravih životinja, u konačnici udar na hrvatsko selo, njegov identitet i tradiciju.

Valjda bismo po toj zamisli umjesto kobasica, kulena, šunke i krvavica trebali konzumirati čips, kiki riki i Smoki. Ili u najboljem slučaju brazilsku svježu govedinu, smrznutu nekoliko godina prije Domovinskog rata, možda patagonijske lignje, koje mirisom podsjećaju na Jakuševec posljednjih dana.

Gospodin Plenković je optužio prosvjednike da su na prosvjede pozvali ekstremiste, koji žele srušiti narodnu vlast. Simultano vodonoša Bačić optužuje DP da je suvereno kriv za blokadu cesta, ministrica Vučković nevješto pokušava ad hominem strategijom dezavuirati vođe Pokrovca, Bilića i družinu, dok se predsjednik Sabora, milo djete Jandroković, sjetio da čak i predsjednik republike u svemu ima prste.

Uspjeh prosvjeda

Kod ulice taj ping pong ne prolazi. Za nove hrvatske ‘idole magistrala i auto puteva’, spontano izraslih na otporu briselskom poslušništvu, u koruptivnome gaženju javnih interesa nema apsolutno nikakve razlike između SDP-a i HDZ-a. Demonstrirali su taj stav zadnjim maršom od Županje do Kutine, Koprivnice i Bjelovara, praćenim akcijama i performansima na izabranim lokacijama, kao što su to nekada činili dok je vlast obnašao SDP.

Na temelju medijskih učinaka prosvjeda može se zaključiti da su postigli određene uspjehe, ne samo u razbijanju iluzije da između HDZ-a i drugih postoje nekakve bitne razlike u količini društvene štete koju su te stranke sposobne proizvesti, nego i u skretanju opće pažnje na nečuveno ponašanje hrvatske političke kaste prema selu i vlastitim građanima uopće.

Prosvjednike se počelo tretirati kao pokret, zbog broja i upornosti u obrani ideje. Pri donošenju odluka da se s njima ne razgovara režim je očito kalkulirao i sa zimskim temperaturama kao faktorom odvraćanja koji će raditi u korist obrane Plenkovića i ministrice Vučković. Na iznenađenje svim mastima premazanog premijera, godišnje doba i klimatski uvjeti nisu presudno utjecali na entuzijazam seljaka. Broj sudionika prosvjeda počeo se mjeriti tisućama, proširivali su dijapazon djelovanja, policijski kordoni nisu ih pokolebali i njihov inat očito je rastao proporcionalno inatu režima, koji ih je pokušao disciplinirati represijom kad nije mogao orkestriranim televizijskim uvjeravanjima da su Pokrovac, Bilić i njihovi seljački igrokazi zapravo predstava za jasnost, u cilju rušenja vlasti.

Policijski kordoni u Županji, Kutini, Drnišu, Popovači, izvođači ga nazivaju obranom zakona, oblik je zaštite režima gospodina Plenkovića i njegove poslušničke briselske politike od građana, iako mnogi vjeruju da bi, kad je o Zakonu riječ, policija u Hrvatskoj trebala postupati upravo suprotno, tj. štititi građane od režima gospodina Plenkovića i njegovih trabanata.

Na čijoj je strani policija

Tomislav Pokrovac je izgleda postao i razlog da premijer Plenković svoju reputaciju stavi na kocku. Mnogi će Plenkovića zapamtiti po prosvjedu seljaka. Zbog pitaj Boga čijih interesa poslao je i specijalce i tajne službe na građane, koji su htjeli spriječiti eskalaciju jedne evidentne bahatosti: ubijanje posve zdravih životinja, kao i nekakve kategorizacije objekata. Nisu na kocki, razumije se, samo svinje, radi se o udaru na identitet, običaje, na stoljetni način života hrvatskog slavonskog seljaka. Policija se tu zatekla u nezahvalnoj situaciji, mnogi ni sami nisu znali na čiju bi stranu trebali ići.

Na finalmentu su Andrej Plenković i Branko Bačić, te još poneko iz HDZ-ovog politbiroa, ekspresno organizirali promjenu strategije, u čemu su im na usluzi stajali i poltroni iz slavonskih lokalnih organizacija te stranke. Ministrica Vučković nekako je pronašla i legalističko opravdanje za odluku o nagodbi s prosvjednicima, ne opterećujući se više bitnim distinktivnim nijansama između legalističke forme i etike, kakve u konkretnom slučaju postoje. Očigledno je vrag odnio i tele i privez, ma tko bi se sada bavio nekakvim lagalističkim trivijalnostima.

Istine radi treba kazati i kako se u ovakvim društvenim procesima doista može dogoditi da se u sferu prosvjeda ubace i profili kojima nikakav interes sela nije na pameti, nego im je jedina namjera osvojiti legalistički prostor za slobodno djelovanje i širenje vlastitih ideja.

No, treba li policija s takvim likovima obojati kompletne prosvjed(nik)e? Ili je policija možda u prvome redu pozvana da istraži motive tih lunatika, načine djelovanja i opasnosti koje se skrivaju u njihovim diverzantskim planovima?

Afere vladajuće stranke

Za predsjednika vlade Plenkovića to je svakako tema za razmišljanje, mora razumjeti da u trenutku kad se odlučio prosvjednike javno etiketirati kao ekstremiste koji žele rušiti legalno izabranu vlast, da je to bila kap koja je kod prosvjednika prelila čašu, nakon čega po bilo koju cijenu povratka ne bi bilo.

Politički efekti vladavine Andreja Plenkovića godinama će se osjećati. Čovjek je smijenio tridesetak ministara, afere bujaju snažnije nego ikada a tajkuni jačaju ili niču poput gljiva poslije kiše. Plin se kupuje za 47 eura po megavatsatu a prodaje po jedan cent, bespravna gradnja buja više nego bilo kada, štrajkovi i prosvjedi su permanentni, bizarni likovi četvrte kategorije menadžmenta maznu milijardu kuna a da to nitko i ne primijeti, u zadnja dva međupopisna razdoblja iselilo se preko 450 tisuća građana, stranci postaju vlasnici hrvatskih poljoprivrednih površina, proizvodnja i distribucija hrane u stranim je rukama a o energetskoj neovisnosti nema govora.

Praktički svi mediji u stranim su, pretežito srpskim, rukama. Biti Srbin opet je postalo isplativo, partizani i četnici, ti barbari i masovne ubojice kojih bi se svatko normalan trebao sramiti, došli su na svoje, dok se s druge strane za poklič ‘Za dom spremni’ ide u zatvor ili čak i za neki hrvatski navijački pjesmuljak, koji eto podsjeća na period mrske NDH.

U svih svojih tridesetak godina ova se država prema selu, a posebno stočarima, odnosila s krajnjom nebrigom, često i s dozom antagonizma. Sada je gospodin Pokrovac tome djelomično stao na kraj. Pokret bi mogao ići i dalje kako bi se eliminirala naklonost uvoznim lobijama na uštrb posebno malih poljoprivrednika. Mrvice sa proračunskog stola i blijedi poticaji, koji su se često dijelili šakom i kapom bez zahtjeva efikasnosti, više nisu dovoljni. Kad je shvatio da je u Slavoniji dogorjelo do nokata u sam osvit izborne godine Plenković je posegnuo u novčanik. Gle čuda, odjednom ima i za svinjske polovice, i za fer cijenu nadoknade za eutanazirane svinje, i za financiranje podizanja standarda bio sigurnosti za sve svinjce. Reklo bi se, pola godine nakon što je problem eksplodirao Vlada konačno čuje. Pitanje je bi li i sada čula da nije tog Pokrovca koji se dere kad priča! Nema sumnje kako je upravo on Plenkoviću lupio žestoku političku šamarčinu, od koje će se ovaj dugo oporavljati.

Plenković kao elementarna nepogoda

Što se gospodina Plenkovića tiče, može se pretpostaviti kako je za dosta toga što je politički proveo od raznih centara dobio moćnu potporu za neometani nastavak realizacije tih projekata. Vrlo će ga teško netko zaustaviti. Osim alijeniranih HDZ-ovaca i Brisela, na njegovoj strani je i Pupovac i mnogi tajkuni i lopovi raznih boja, gotovo sve što se mota po hrvatskoj klijentelističkoj sceni. Prosvjed svinjogojaca svakako je pobuna protiv takve političke nomenklature, posve nesposobne da zaštiti javne interese.

Situacija je definitivno eksponirala Andreja Plenkovića kao figuru koja u hrvatskoj okolini djeluje kao elementarna nepogoda ali i Branka Bačića kao ortaka koji se u stilu frustriranoga početnika na zadatku ponaša kao da nema više nikakvoga razloga za komunikaciju s građanima.

A, HDZ je identificiran kao glavni promotor prikrivenih interesa raznih zakrabuljenih skupina, otimačina se, na žalost, i dalje provodi bez bilo kakve javne rasprave i uvažavanja sudova civiliziranoga svijeta. Do kada, vidjet ćemo.

Dr. sc. Ivica Granić