Splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Zdenko Križić predvodio je u subotu, 7. prosinca, svečano misno slavlje pod kojim je posvećena nova crkva Presvetoga Srca Isusova u Koprivnom.
U koncelebraciji je bilo dvanaest svećenika predvođenih mjesnim župnikom don Borisom Vidovićem te odgojiteljima Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu.
Misno slavlje ministriranjem su animirali bogoslovi CBS-a, a prisustvovali su i predstavnici civilnih vlasti: župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban i načelnik općine Dugopolje Perica Bosančić.
U homiliji nadbiskup je, pojašnjavajući prvo čitanje o tome kako je židovski kralj Salomon sagradio prvi Hram, pokazao kako ni danas u ljudi vjere nisu minule sumnje u to hoće li veliki Bog doista boraviti u kući koju mu je čovjek sagradio, odnosno voli li Bog narod do te mjere. Kako bi otklonio takve sumnje nadbiskup Križić poručio je: „Bog želi da čovjek bude hram, da njegovo srce bude tabernakul“. Salomonu nije bilo jasno da Bog neće biti samo u hramu, nego gdje god se nalazili ljudi vjere, a Bog ne želi biti s nama samo u crkvi, već u svakoj našoj obitelji, u svakom domu.
„Kuća u kojoj ima mjesta za Boga, nikada neće imati nestašicu radosti unatoč svim životnim poteškoćama“, dodao je. Mons.
Križić spomenuo je često prisutni problem raskoraka u čovjekovu ponašanju u crkvi i izvan nje te dodao da se mnoge od nas u društvu, na poslu pa i u vlastitoj kući često ne može prepoznati kao vjernike. Ukoliko tako živimo, zasigurno Boga nećemo susresti u crkvi jer se on prvo treba roditi u našoj nutrini – mjestu prvoga susreta Boga i čovjeka.
Kao primjer osobe koja Boga nije susrela u svojoj nutrini nadbiskup je istaknuo poznatoga ruskoga astronauta Jurija Gagarina koji je, po povratku iz svemira, ironično izjavio kako gore nigdje nije susreo Boga na što mu je netko odgovorio da to uopće nije čudno budući da ga on nije susreo ni na Zemlji na kojoj se Bog po utjelovljenju svoga Sina nastanio.
Bog je uzeo lice čovjeka, uzeo je onoliko lica koliko ima ljudi, a to da Marija Magdalena nakon uskrsnuća nije prepoznala lice Učitelja koje je tako dobro poznavala, pokazuje da lice Gospodnje trebamo tražiti u svakome čovjeku koji pati. Nadbiskup je propovijed zaključio izražavanjem radosti zbog posvete ove crkve koja je svjedočanstvo ljubavi i vjere naroda ovoga kraja te zamolio Gospodina da bdije nad njom, a ponajviše nad narodom koji će mu iz nje upravljati molitve.
Po završetku homilije otpjevane su Litanije svetih nakon kojih je uslijedila posvetna molitva kojom se ističe odluka da se crkva zauvijek predaje Gospodinu uz molitvu za njegov blagoslov.
Potom je nadbiskup izlio svetu krizmu na sredinu oltara i na njegova četiri ugla te je pomazao oltar, a nakon toga uslijedilo je pomazivanje stijena crkve te kađenje oltara, stijena crkve i naroda.
Bogoslovi su zatim prinijeli oltarnik, misal, svijeće i križ. Župnik je upalio svijeće kod urešenoga oltara, a onda je uslijedilo euharistijsko bogoslužje, nakon čega je blagoslovljeno i pokađeno svetohranište.