Piše Filip Kuštro
Rat je, govore, bio davno. Treba zaboraviti, gledati naprijed. Ali oni koji to govore, zaborav ne nude zbog budućnosti – nego zbog vlastitog mira. Jer pamćenje smeta.
Podsjeća ih na sve što su činili i čega su se preko noći dočepali. Smeta ih što smo, braneći se, pobijedili. Smeta ih što nismo slomljeni. Smeta ih što još uvijek slavimo svoje heroje. Pa bi sve to najradije izbrisali – iz udžbenika, s ulica, iz glava.
A mi? Mi ne zaboravljamo. Zato što znamo da Hrvatska nije nastala ni u salonima ni u kampanjama plaćenim izvana – nego u rovovima i suzama. Zato što još i danas neki naši branitelji umjesto priznanja dobivaju optužnice.
Zato što nas pokušavaju uvjeriti da je sve isto – agresor i žrtva, istina i laž, poštenje i izdaja. Vrijeme je za budućnost – da. Ali ne zaboravom, nego istinom.
Hrvatsku mogu graditi samo oni koji je vole. Koji poštuju svoju povijest, a nisu zarobljeni u njoj. Koji znaju da se zajedništvo ne kupuje, nego živi. I koji nikada neće pognuti glavu pred razbojnicima – bili oni tuđi ili naši. Jer kako glasi izreka koju neki pripisuju Bruni Bušiću: „Kad stvorimo državu, vidjet ćemo kako naši kradu.“ Vidjeli smo. Ali nismo zašutjeli ili se varam!?