Piše Filip Kuštro
Dok se prašina oko svakog Thompsonovog koncerta redovito podiže, zanimljivo je kako se, iz godine u godinu, mijenjaju dekoracije, ali ne i poruke koje odzvanjaju s pozornice i iz srca publike. Današnja TV Replika nije bila tek još jedna emisija o Marku Perkoviću Thompsonu – bila je ogledalo. Ogledalo u kojem se ogleda veliki dio Hrvatske koji rijetko dobije pravo na ravnopravan govor, ali ga svejedno – glasno i jasno – ne prestaje izricati.
Oni koji dolaze na Thompsonove koncerte, a njih nije malo, ne dolaze zato što nemaju gdje drugdje. Dolaze jer se u tim pjesmama prepoznaju. Jer im tekstovi nisu „provokacija“, već životna priča. Dolaze jer se osjećaju izbrisano iz kulturne i političke elite naše zemlje, ali ne i iz povijesti. I tu leži ključ cijele priče: za jedne Thompson je kulturni problem, za druge kulturni i tradicionalni ponos. No nitko ne može poreći – on je pojava. I to ne prolazna.
U emisiji se osjetilo ono što često nedostaje u javnom prostoru – razlika između kritike i karikiranja. Razlika između analize i osude. Thompson nije bezgrešan, niti su to njegovi obožavatelji. Ali ako želimo graditi društvo koje se ne boji vlastitih emocija, rana i simbola, onda moramo znati slušati većinu u kojoj pjevaju „Lijepa li si“ s istom strašću s kojom drugi pjevaju šansone, trap ili opere.
Naposljetku, ne radi se ovdje o Marku Perkoviću. Radi se o Hrvatskoj. O pravu da voliš svoju zemlju bez isprike. O tome da glazba ne mora biti sofisticirana da bi bila duboka. O tome da emocija nije neprijatelj razuma. I o tome da, kad tisuće ljudi pjevaju uglas, možda ne bismo trebali prvo pitati „što“, nego zašto. A znam zašto! Zato što ma koliko se trudili nisu ubili naš duh. Duh pobjede na dane ponosa i slave!