Piše Filip Kuštro
Prvog dana srpnja 2013., točno prije dvanaest godina, Hrvatska je postala punopravna članica Europske unije. Većina građana tada je to priželjkivala. Sve je izgledalo optimistično, ispunjeno nadom u bolju budućnost. Iskreno govoreći, tada i nismo imali mnogo izbora – mogli smo ostati u tzv. “regionu” ili postati dio europske obitelji kojoj smo kulturno, civilizacijski i povijesno uvijek pripadali. S druge strane, alternativa su bile zemlje i politike koje su nas još u novijoj prošlosti gledale s prezirom, one koje su bacale cvijeće po tenkovima dok su ti tenkovi rušili naše gradove, palili sela, ubijali i progonili ljude. Ne govorimo o 1941. ni o 1945., već o devedesetima – našem vremenu.
Zato ovo i pišem – jer taj povijesni okus ne možemo i ne smijemo zaboraviti. Hrvatski je narod odabrao Europu, a ne one koji su ga negirali. Bili smo i ostali dijelom civiliziranijeg svijeta – svijeta koji je, za razliku od naših agresora, odavno osudio fašizam i nacizam. Iako ih neki danas opet žele romantizirati, pa ih “od milja” nazivaju četnicima, hrvatski narod jasno se odmaknuo od takvih ideologija i putova prošlosti.
Danas, kao i ranije, na blagdane ponosno ističem hrvatsku zastavu, pjevam pjesme koje volim i koje su bile dio mog identiteta – i nitko mi to ne zabranjuje. Živimo u slobodnoj zemlji unutar Europske unije, koja ima svojih mana, ali i puno prednosti. Na nama je da ih iskoristimo – i osobno, i kao društvo.
Neki će reći: “EU je Sodoma i Gomora!” No to najčešće dolazi od onih koji je ne poznaju ili je namjerno prikazuju karikirano. Istina je da Unija nije savršena. Ali i članstvo u njoj – kao i sama Unija – jest upravo ono što mi od nje napravimo. Ne nasjedajmo na floskule kako “moramo sve što nam kažu”. To jednostavno nije istina.
Uzmimo za primjer zemlje poput Poljske, Mađarske i Rumunjske. Sve su one zadržale svoj identitet, a istovremeno su iskoristile mogućnosti članstva – razvile industriju, ojačale poljoprivredu, privukle investicije. Danas u svim članicama EU građani u prosjeku žive bolje nego prije dvanaest godina. Usluge su dostupnije, mobilnost je veća, prilike brojnije.
Ništa nam ne priječi da učimo, putujemo, radimo, komentiramo, pa i prosvjedujemo. Ono što nas često koči jest mentalni sklop naslijeđen iz komunističko-socijalističkog sustava – uvjerenje da je bolje šutjeti nego tražiti svoja prava, da je sigurnije prikloniti se masi nego stati za vrijednosti slobode. A upravo sloboda – pojedinačna i kolektivna – ono je što Europska unija omogućuje.
Zahvaljujući europskim programima, kako prije tako i nakon ulaska u EU, imao sam priliku posjetiti mnoge članice i nečlanice Unije. Ta su mi putovanja otvorila oči. Shvatio sam koliko malo drugi znaju o Hrvatskoj – i da ono što će saznati, najčešće ovisi upravo o nama. Ne trebamo čekati da drugi “učine nešto za nas”. Pitajmo se: što smo mi sami učinili da iskoristimo prednosti koje imamo?
Jer kad jednom pređete granice Hrvatske, vi postajete njezin glas. Vi ste hrvatska diplomacija. Hoćete li promovirati svoju zemlju – ili je blatiti? O vama ovisi.
Mediji u tome imaju posebnu odgovornost. Možda bi bilo korisno kada bi barem dio svoje energije preusmjerili s kritike na motivaciju. Umjesto poruka “ništa ne vrijedi”, “sve propada”, “u Hrvatskoj se ne može”, probajmo s: “možeš ti to”, “pokušaj”, “vrijediš”, “radi, gradi, kreni”. Jer zamislite da ste kao dijete slušali roditelje kako vam govore: “Nemaš šanse”, “nikada nećeš naučiti hodati”, “nemoj se truditi”, “cura te ostavila – ubij se.” Bi li vas to ohrabrilo? Bi li vas podiglo?
Upitajte se – živite li danas bolje nego što su živjeli vaši roditelji, bake i djedovi? Imate li prilike koje oni nisu ni mogli sanjati?
Tržište Europske unije je otvoreno. Dostupno. I nitko nam ne brani da ga koristimo. Neke stvari su povoljnije u Hrvatskoj, neke u drugim članicama – ali ključ je u tome da imamo izbor. Na nama je hoćemo li i dalje vjerovati da se “ništa ne može”, ili ćemo početi graditi, privlačiti investitore, razvijati poljoprivredu i industriju, te i sami postati izvoznici – umjesto vječitih uvoznika tuđih rješenja.
Nitko nam ne brani da se ponašamo kao i druge članice. A ako vam netko kaže da vam “nešto brane”, a to nije jasno zapisano i potpisano u službenim dokumentima – ne vjerujte mu. U Europskoj uniji sve se rješava birokratski – na papiru.
I zato, nakon dvanaest godina članstva, vrijeme je da sami sebi postavimo pitanje: želimo li i dalje biti pasivni promatrači – ili odgovorni građani jedne slobodne, europske i hrvatske države?

