Angela Bonacin: Divan Božić

(kao Wonderful life)

0
535

|AUTOR: Angela Bonacin

Naziv je to dobro poznatog filma koji je u nekom drugačijem vremenu, a opet po mnogočemu sličnom (barem kad su u pitanju ljudski osjećaji), pokušavao kroz magiju i toplinu „božićnog“ ugođaja vratiti vjeru u život i ljude. Nekome naivan, nekome potpuno stvaran – mit o istinskom zajedništvu, ljubavi, prijateljstvu i sreći koji nadilazi sve probleme surove stvarnosti. Evo, uskoro će se svaki kutak naših gradova i mjestašaca okititi šarenim trakama, papirnatim ukrasima i neobičnim zvijezdama. Koliko će sjati naša ulica samo kako bi rasvijetlila pahulje na prozorima ili nekog crvenog čovječuljka.

Tradicija je to koja nikad ne dosadi. Kako i bi, jednostavno tada se dijeli obilje svega najljepšeg.

Svi pomalo zastanu kraj siromašnih na ulicama, kraja pasa skitnica u hladnoj noći, svi žele usrećiti drugoga. A i sami biti sretni. Onda ono najljepše – svima je jasno da nisu potrebne velike i megalomanske akcije, nego nešto da je od srca. Sve to preliti toplim osmijehom. Kao vrućom čokoladom. Nazvati ljude koje nismo dugo čuli. Zaboraviti loše osjećaje. I jednostavno – nekoga pogoditi pahuljom. A onda se baciti u mraz (bezbrižno), punim plućima gutati zimu. Biti nositelji dobrih vijesti. Kome?

To znaju svi, gdje se najmanje ima – zahvalnost je najveća. Koliko je njih baš nesretno sada. Bolesni, zabrinuti, nemoćni u svojoj sudbini. Oni trpe. Brinu se za djecu, ne znaju kako platiti račune, kako se veseliti sada kad je sve protiv njih. Tuguju zbog pogrešnih životnih poteza. Ne mogu si oprostiti vlastiti život. Možda je vrijeme da se sa punim povjerenjem prepustimo sudbini. Naoružamo pozitivnim mislima. Lako je reći… Je li moguće?

Naravno. Kad dijelimo – rastemo. Koji nas to val hladno udara u lice? Mnogi valovi očito. O da, mnogi će imati malo ovu zimu. Malo od svega.

Mogu li i oni biti sretni? Još sutra. Ako smo svi zajedno. Oh taj život, čime nas sve vara teško je reći. Ali znamo kad nam je toplo i kad smo sretni i kad zajedno gledamo vatru kako pucketa kao naše životne sekunde upitati se: što to unutra izgara? Mirisati sa ognjišta. Sve. Zimu, pečenje, prašinu. Radost je zbilja oko nas. U ženi koja hrani mačke na ulici, strpljivom prodavaču na tržnici, majci koja bira djetetu poklon, ljubaznom neznancu koji nas slučajno okrzne putem i nasmiješi se.

A naše pogreške? Njih nikad neće nedostajati. Uostalom, tko zna jesu li to uopće pogreške ili dio našeg životnog bora, na koji se na vrh svega ipak stavi svjetleća zvijezda. Najsjajnija.

Divan je ovaj život, zaista. Svi ti dobri, nepoznati ljudi na ulicama. O njima se nikad neće pisati moderni romani, možda samo pjesme anonimnih pjesnika progovore o takvima. Budimo i sami anđeli i možda nam anđeli pokažu najbolji Božić ikad! Jer, oni vole strpljive i nepoznate. I šuškaju u granama drveća svaki dan da na nas stresu svoju bjelinu. Ili da nam jednostavno puhnu u vrat kad se najmanje nadamo. Ako smo im slični možda nas vragolasto opomenu da se premalo smijemo.

Pozovimo ih na druženje. Sanjajmo Božić pun prekrasnih božićnih pjesama. I priča. Ugasimo televizore i recimo dosta mračnim mislima. Dosta je bilo.

Zabranjen tok beskorisnim vijestima. Ovaj prosinac čitajmo samo najljepše tvorevine ljudske duše. Bajke, pjesme, neobične, zaleđene, daleke i bliske istovremeno. Problema će uvijek biti ali i to je dio čarolije, onaj koji nas tjera da se malo češće osvrnemo oko sebe. Priupitamo se u vezi našeg bitka. Dok gledam kako će se lomiti grane svih drveća koje vidim s prozora, osjećam radost jer još jednom mogu biti dio tih vječnih mijena. I tući će, i talasati se i vrijeme i misli, ali uvijek ću shvatiti samo jedno. Najbitnije je ono neobjašnjivo, duboko u nama.

Svijet će se oporaviti. Naš svijet. I tvoj i moj. Think pink! I najbitnije: daj pa će ti se dati!

|Gornji tekst je izvadak iz knjige “Prospi pješčani sat” Angele Bonacin