Foto; Screenshot YouTube

Dana 5. srpnja 2023. godine, obilježava se obljetnica smrti ultimativnog heroja Domovinskog rata i jednog od stupova obrane Vukovara, napose legendarne Trpinjske ceste, Marka Babića.

Iako je od prerane smrti Marka Babića prošlo punih 16 godina, on i dalje živi u uspomenama onih koji su ga voljeli i poštivali. “S nama je svaki dan, pri svakom našem druženju”, reći će najbliži suborci o svom neprežaljenom prijatelju.

Dovoljno je samo reći – ‘Marko’, svi znaju o kome se radi. Onda ožive uspomene i krenu priče…”, dodat će, a ovo su tek neke od njih.

Bio je jedinstven u svemu, ali i drugačiji negoli ga ljudi zamišljaju

Markovog djetinjstva emotivno će se prisjetiti njegov najbolji prijatelj, Marin Mrđen:

“Marko je imao svoje ‘ja’, otkako se rodio. S jedne strane nije trpio autoritete, a s druge je, gdje se najmanje očekivalo, poštivao pravila. Kao učenik je uvijek bio savjestan, sjećam se, i u osmom razredu, kad ja već odavno nisam nosio knjige, nosio je i mapu za likovni, svirao je melodiku. Rekreativno, kao i svi mi, rado bi zaigrao košarku, neki drugi hobi nije imao, dolazili smo iz radničkih obitelji, nakon škole, odmah je bila borba za život. Pa ipak, bio je jedinstven u svemu. I potpuno drugačiji od onoga kako ga ljudi zamišljaju. Bio je izuzetno načitan, čitao je sve što bi mu došlo ‘pod ruku’, pročitao je sve ruske klasike. Bili smo izuzetno bliski, nismo morali puno razgovarati, razumjeli bi se pogledima ili po glasu prepoznavali kako se ovaj drugi osjeća. Imao je jak karakter, ali je imao i dušu”.

Markova sestra Kata Lozančić, s osmijehom će se prisjetiti: “Kao dijete, Marko je bio nestašan, mama ga je stalno grdila. Međutim, ničega ga nije bio strah i kad bi mu jednom netko nešto pokazao kako se to radi, na primjer, voziti kombajn, odmah je to znao. Imali smo ujaka koji je obožavao svoj bicikl. Jednu večer, već se smračilo, Marko je sjeo za kombajn i slučajno prešao preko tog ujakovog bicikla. U panici, pitao je moga muža Miju, što da radi, a on mu je rekao neka ga negdje odveze, što dalje i baci. Sutradan je cijela ulica pričala kako je ujaku ‘ukralo’ bicikl, a moj mu je muž, šaleći se, godinama kasnije, kad je Marko već odavno bio odrastao čovjek i poznati ratnik, znao reći – ‘Nemoj da kažem uji za bicikl!’ Kad je nakon završene srednje škole otišao u tadašnju JNA-a, a služio ju je godine 1985. u Kninu, na roditeljsku adresu stigla je velika kuverta s pečatom Vojne oblasti Knin. Roditelji su se uplašili, mislili su da je opet nešto napravio, čekali su mene da otvorim kuvertu. Unutra je bila pohvalnica i dopis u kojem je opisano kako se Marko osobito iskazao pri gašenju velikog požara, mislim da je to bilo negdje na Makarskom primorju. Doista, nikada se ničega nije bojao… S druge strane, uz mene je rano počeo čitati, pročitao je čak i sve romane Marije Jurić Zagorke… Izgleda nespojivo, ali bio je takav…”.

Dečki, nema bježanja! Ako se budemo povlačili, povlačit ćemo se zajedno! 

Marin Mrđen: “Do dana 14. rujna ’91.  kada su JNA i srpske paravojne snage i četnici, iz svih smjerova, započeli opći napad na Vukovar, Marko je već imao izuzetan autoritet među nama, osobito među dečkima koji su došli sa strane. Tijekom jednog od prvih napada, rekao je: ‘Dečki, nema bježanja! Ako se budemo povlačili, povlačit ćemo se zajedno!’. Toga dana, Marko je na Trpinjskoj cesti uništio tenk, prvi od ukupno 14 oklopnjaka koje je zaustavio. Momak koji je imao osu, ne sjećam se više iz koje je postrojbe bio, zaledio se. Doslovno, ni makac. Nije to za čuditi, strašno ih je bilo vidjeti kako prilaze, slušati zvuk i škripu gusjenica. Nas trojica, Marko, Marinko Leko i ja, stajali smo uz njega. Nitko od nas prije nije rukovao osom. Marinko i ja se nismo usudili pucati, a tenk je prilazio sve bliže. Onda je Marko opsovao i rekao momku – ‘Pokaži mi kako to radi!’. Potom je naciljao i opalio… Kad je vidio da ga je pogodio, okrenuo se prema meni, nasmijao se, onako, onim svojim prepoznatljivim osmijehom i podigao ruku – Nabaci!”.

Marinko Leko, Markov susjed, prijatelj i suborac, ispričat će još jednu anegdotu o Marku: “Nakon prvog šoka, postalo nam je jasno da tenkovi nisu neranjivi. Jedan od njih, onaj koji je najdublje ušao na Trpinjsku cestu, u tom trenutku, gotovo do Mjesne zajednice, osobito je naljutio Blagu Zadru. Preko motorole je galamio – ‘Skinut će nam zastavu!’. U tom trenutku, Marko i ja smo taj tenk već naciljali, pa smo se nasmijali. Samo mu je odgovorio: ‘Neće je nitko skinuti…'”.

Ne smiju proći!

Tomislav Orešković, pripadnik Žutih mrava s Trpinjske ceste, prisjetit će se: “Slušamo poruku na motorolu od Blage Zadre – ‘Ide vam napad!’, na što Marko Babić pita – ‘Koliko ih ide?’ i dobiva odgovor – ‘Pa dosta…’. Razgovor se nastavlja, nas 20-ak čeka na punktu. Marko ponovno pita – ‘Koliko ih ide?’ – ‘Pa ide ih dosta, možda 500!’… Mi, kada smo čuli, smrzli smo se. I pita Marko – ‘Što ćemo sad?’, a Blago odgovara odlučnim glasom – ‘Ne smiju proći!’… I nisu prošli… Puno bih toga još mogao reći o Marku, no najupečatljivija mi je bila njegova smirenost i hladnokrvnost u najtežim trenucima i, kako mi se činilo, odsutnost straha”.

Zlatan Bašić dodaje: “Kad sam u kolovozu 1991. došao na Trpinjsku cestu, nisam znao u kakvu sam ekipu upao. Marko, Andrija MarićMarinko Antunović BosanacDamir Krsnik, plus ekipa Žuti mravi i Pustinjski štakori. Tu je bilo – kad se zeza, zeza se, kad se ratuje, onda se ratuje. Nema prigovora, nema žaljenja, nema povlaštenih. Svi rade sve i na sve se može osloniti. Nema neću i nema ne mogu. Vjerujem kako smo zahvaljujući svemu tome, a najviše Marku, preživjeli napade na Trpinjsku cestu. Svaki od nas je radio svoj posao i nikome nije trebalo ništa dvaput ponavljati. Marko je bio dobar i strog, ozbiljan ali i tvrdoglav. Koga je volio, volio je i poštivao, a ako je netko od nas nešto pogriješio, razgovarao bi s njim i dao mu drugu šansu. Ako bi taj ponovo zeznuo, letio bi. Bio je i ostao vojnik, zapovjednik i prijatelj. Bio je onakav kakvih više nema, a trebali bi nam. Bio je Marko Babić.

Odmah i sada, to je bio on!

Sin Markove sestre Katice, Mario Lozančić, o neprežaljenom ujaku će reći:

“Ne sjećam se u kojem sam ga trenutku prestao zvati ‘ujo’, a počeo zvati ‘Marko’, možda krajem devedesetih kad sam postao punoljetan, a on je imao oko 35 godina. Unatoč tome što je stalno bio u pokretu i izuzetno zauzet, za moga bratića Davora i mene, pronašao bi vremena. Odlazili smo na utakmice, roštiljali na Jarunu ili nešto treće, a on bi nam usput dijelio životne lekcije. Bio je i veliki lokal patriot, svima poznata činjenica, pa kad je saznao kako bratić i ja ne znamo tko je bio sv. Bono, otišao je po knjižicu o tom svecu i uz njemu svojstven izričaj, kako je to samo on znao, bacio je pred nas i rekao da će nas ispitati za sat vremena. Što iz poštovanja i respekta, što od šoka zbog njegove reakcije i pomalo smiješne situacije, usvojeno gradivo o sv. Boni i dan danas, 25 godina kasnije jako dobro znamo i pamtimo. Primjećivali smo njegov ponos kada neke stvari shvatimo od prve, a na glupost se znao pošteno naljutiti. Ipak, nama nikada nije pričao o svom sudjelovanju u ratu, o tome smo najviše saznali od drugih, nakon njegove smrti. Bio je nenametljiv ujak, prijatelj i podrška kad god je ustrebalo. Kod njega nije bilo vidjet ćemo, dogovorit ćemo se, moram razmisliti… Odmah i sada! To je bio on”.

Takav se čovjek jednom rađa

Marin Mrđen: “Marka nikada nisam prežalio, pred njim je bilo još toliko toga. Marko bi u jednom danu razgovarao s premijerom, ministrima, ljudima na kojekakvim ključnim položajima, a nikada za svoju korist, sve za druge. Došao bi pred caffe bar Mustang, a tamo bi ga već čekali brojni ljudi koji su čuli da dolazi u Vukovar, kako bi zatražili njegovu pomoć. I pomogao je uvijek, kome god je pomogao. Međutim, kad je imao osobni problem, sam je, kao vuk, lizao svoje rane. Jednostavno, bio je takav. I takav se jednom rađa”.

Zoran Sabljić, Markov je suborac, prijatelj iz djetinjstva i školske klupe, dodat će: “Možda će netko, slušajući priče o Marku Babiću reći kako su pretjerivanje. No svaka od njih je istinita i u to nema ni najmanje sumnje, ima nas dovoljno živih svjedoka. Ali ono što je najvažnije od svega toga je – Marko Babić živi u narodu. I mladim ljudima”.

Marko Babić umro je 5. srpnja 2007. godine, u 42 godini života. Sutradan, na Trpinjskoj cesti, tenk koji se nalazi ispred spomen doma, osvanuo je presvučen je u crnu tkaninu.

Marinko Leko: “I danas mi djeluje nestvarno da ga više nema, čini mi se kao da je i dalje tu, s nama, da nas nikada nije napustio. Tako će biti sve dok je živ i posljednji od nas”.

Tanja Belobrajdić/Direktno.hr