Bivši crnogorski vojnik JNA Anđelko Jovanović, koji je 1991. godine sudjelovao u napadu na dubrovačko područje, progovorio je o ulasku u Hrvatsku, pljački i paljenju kuća te priznao kako ga je danas sram zbog sudjelovanja u ratu.
Anđelko Jovanović iz Kolašina mobiliziran je u listopadu 1991. godine i poslan na dubrovačko ratište. U razgovoru za crnogorski portal mediar.me prisjetio se događaja iz Konavala, ponašanja pojedinih vojnika, stradavanja svojih suboraca i teškog ranjavanja koje je preživio.
Ušao sam u Hrvatsku, moja je čizma kročila tamo. Sram me toga jer sam ipak bio agresor, izjavio je Jovanović, koji danas smatra da je rat najveće zlo.
Vjerovao je da ide braniti svoju zemlju
U vrijeme mobilizacije Jovanović je radio u pogonu Kombinata aluminija u Kolašinu. Iako mu je direktor rekao da neće biti mobiliziran zbog potreba proizvodnje, pripadnici vojske pronašli su ga kod roditelja u Morači, kamo je otišao pripremiti drva za zimu.
Nakon javljanja vojnom odsjeku upućen je u Podgoricu, gdje je proveo desetak do petnaest dana. Potom je s ostalim vojnicima kamionima prevezen prema Hercegovini.
Stigli su u Grab, na uzvisinu iznad Trebinja, gdje su zatekli velik vojni logor i desetke haubica. Ubrzo je počelo snažno granatiranje Konavala.
U daljini su se već čule detonacije, negdje prema Hrvatskoj. Pred samu noć počelo je snažno granatiranje koje nije prestajalo. Gađali su Konavle, prisjetio se.
Jovanović kaže kako je u početku vjerovao da odlazi braniti svoju zemlju jer su vojnicima govorili da ih napada velik broj hrvatskih snaga.
Govorili su nam da nas napada 30.000 ustaša. Mnogi su povjerovali. I ja sam, kad sam pošao na mobilizaciju, mislio da idem braniti svoje. Nisam očekivao da ću ulaziti u Hrvatsku.
Pljačke i paljenje kuća u Konavlima
Nakon prelaska granice vojnici su ušli u Dubravku, gdje gotovo nikoga nisu zatekli. Jovanović se prisjeća pogođenog crkvenog zvonika te napuštenih kuća i imanja.
Prema njegovim riječima, vojnici su u početku imali strogu zapovijed da ne ulaze u kuće i ništa ne uzimaju. U naseljima su nailazili uglavnom na starije stanovnike.
Međutim, disciplina je postupno počela popuštati. Pojedini vojnici uzimali su hranu i alkohol, a Jovanović se prisjetio i slučaja dočasnika kojemu je zapovjednik skinuo činove nakon što je uzeo deku.
Nekoliko dana poslije primijetili su da gore kuće pored kojih su prethodno prošli.
Stigli su dobrovoljci, palili su i pljačkali. Nekolicina nas u brigadi ‘Veljko Vlahović’ pobunila se zbog toga.
Jedan od njihovih pretpostavljenih pokušao je upozoriti na pljačku i paljenje, ali mu je, prema Jovanovićevu svjedočanstvu, zaprijećeno vojnim sudom.
Jovanović ističe kako, prema njegovim saznanjima, njegova brigada nije počinila veliko zlo te da postupke postrojbi koje su dolazile nakon njih ne može pripisati svojim suborcima.
Prisjetio se i noći kada je netko minobacačima pucao prema brdu na kojemu su se pojavila svjetla. Pretpostavlja da su se ondje nalazili mještani koji su se skrivali i povremeno dolazili nahraniti stoku.
Zbog pljačke i paljenja kuća, kaže, bacio je pušku, a nije bio jedini koji se protivio takvom ponašanju.
Pad helikoptera i pogibija vojnika
Posebno se prisjetio događaja od 5. listopada 1991. godine, kada se njegova postrojba nalazila u Popovićima i kretala prema Čilipima.
Tijekom odmora u blizini vinograda metak je prošao pokraj njegove glave i okrznuo mladića prezimena Mešter. Vojnici su se sklonili u kanal, a Jovanović pretpostavlja da je metak stigao sa strane na kojoj je djelovala druga postrojba JNA.
Nedugo zatim čuli su helikopter koji je nisko letio iz smjera Herceg Novog.
Odjednom se začula jaka buka i helikopter se srušio u vinograd. Digao se golem oblak prašine.
Jedan vojnik potom je pronašao Renault 4 i krenuo prema mjestu pada, vjerojatno kako bi pomogao unesrećenima. Međutim, ostali vojnici pomislili su da je riječ o hrvatskom vozilu jer je automobil imao hrvatske oznake.
Otvorili su vatru i mladić je poginuo.
Jovanović kaže kako ne zna tko je pogodio helikopter ni što se točno dogodilo. U početku je vjerovao da su poginuli pilot i kopilot, ali je poslije čuo da je stradao jedan član posade. Ne vjeruje u verziju da je helikopter pogođen protuzrakoplovnim topom.
Nakon pada helikoptera njegova postrojba nastavila je prema Čilipima, gdje je došlo do razmjene vatre između njihove postrojbe i Pete crnogorske brigade.
Prema Jovanovićevim riječima, problem je bio u lošem zapovijedanju i nedostatku komunikacije među postrojbama.
Teško ranjavanje i susreti u bolnici
Nakon mjesec dana provedenih na dubrovačkom ratištu Jovanović je teško ranjen. Geler granate pogodio ga je u kralježnicu, a tijekom liječenja podvrgnut je četirima operacijama.
Kaže kako su mu liječnici govorili da je bio najteži ranjenik pristigao s tog ratišta. Jedna od operacija živčanog sustava, prema onome što su mu rekli, bila je prva takve vrste u svijetu.
Tijekom liječenja u Meljinama i na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu susretao se s osobama koje su također stradale u ratu.
Među njima je bio i pilot srušenog helikoptera, koji mu je na pitanje o nesreći odgovorio: Odjednom je sve otkazalo.
Susreo se i s generalom Cokićem, teško ozlijeđenim u padu helikoptera, kojemu je rekao da su ga pripadnici njegove postrojbe izvukli iz letjelice.
Jovanović se prisjetio i teško ozlijeđenog pacijenta kojemu je pomagao tijekom boravka u bolnici. Taj mu je čovjek govorio o navodnim susretima Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, za koje je smatrao da stoje iza rata.
“Rat je najveće zlo”
Danas, 35 godina nakon tih događaja, Jovanović poručuje kako svojoj djeci ne bi dopustio da uzmu pušku dok je živ.
Smatra da su ratovi posljedica politike i interesa pojedinaca, a zabrinjavaju ga i današnje ratoborne izjave.
Rat je najveće zlo. Lako je ratovati za tipkovnicom, pucati u igricama i slično, ali kad odjekne prva granata ili prvi pucanj, više ništa nije isto.
Balkan je čudan. Bojim se da se nešto ponovno ne dogodi. Ima ratobornih izjava, premda su još uvijek prikrivene, zaključio je Jovanović.
foto: Rimedia