Intervju koji je Zvonimir Boban dao Miljenko Jergović 2015., a koji je objavljen u Jutarnjem listu, ponovno se masovno prepričava po društvenim mrežama jer se u njemu govori o jako zanimljivim temam. Nogomet je samo okvir – pravi sadržaj razgovora su politička i gospodarska moć, odgovornost, identitet i političko licemjerje.
Boban kroz cijeli intervju inzistira na razlici između vrijednosti i interesa. Govoreći o Dinamu, jasno odvaja klub svog odrastanja od današnje strukture, koju ne doživljava emocionalno ni simbolički. Dinamo kakav pamti bio je gradski, kulturni i identitetski oslonac, dok je današnji, po njemu, proizvod sistema u kojem su nestali poštenje, mjera i odgovornost.
„- Ona tvorevina u Maksimirskoj 128 za mene, emocionalno – NE POSTOJI, pa niti mi simbolike ima. Za mnoge druge ona je ishodišna točka svih naših nakarada i svih nepoštenja. Za druge kažem. Postoji u meni i živi još uvijek, kako si primijetio, onaj NK Dinamo. Pravi i plavi, gradski i narodni. Stvarno hrvatski i neupitno zagrebački. Klub kulture i respekta, klub koji je učio – biti. I ne dam ga, i volim ga. I ako izgubim taj Dinamo, izgubit ću velik dio sebe, a s tim dijelom nestao bi i najljepši dio mog nogometnog života”, naglasio je Boban
U tom kontekstu dolazi i dio o Zdravku Mamiću, možda i najžešći u cijelom intervjuu. Boban ne govori o Mamiću kao izoliranom problemu, nego kao simptomu društva koje je dopustilo da se moć koncentrira bez kontrole. Smatra da Mamić nije stvoren politikom jedne opcije, nego trajnim kompromisima svih vlasti, institucija i interesa koji su u njemu vidjeli korisnog saveznika.
Za Bobana, Mamićev slučaj nije tragedija pojedinca, nego trajna šteta za nogomet i državu. Posebno naglašava da je riječ o sramoti koja nadilazi sport i govori o općem stanju društva u kojem odgovornost uvijek izostaje.
„- To nije upitno, kao što upitno nije da je čovjek svoju snalažljivost, lucidnost i energiju gurnuo na krive tračnice. I žao mi je Mamića, kojeg poznajem odmalena, jer odavno je taj čovjek sam sebi tragedija, ali to bi se i dalo prihvatiti da nas ta tragedija toliko ne košta. I nogomet i Hrvatsku u cjelini. I to je naša sramota. Naša državna sramota. Ali on i njegovi prvaci to ne vide tako, zaslijepljeni svojim sitnim interesom dok spletkare u izbezumljenoj borbi za pozicije i sinekure. A veliki meštar nogometne lože samo je posljedica njihovih interesa, njihove bestidnosti i njegove nezasitne ambicije da bude netko. A što je jadan postao… Kao i naša genijalna devetka i pokorni izvršitelj muteža koji nam je oteo sebe na najbrutalniji način. Nekidan se nogopredsjednik čuo s mojim prijateljem rekavši mu da ne razumije o čemu pišem, i da ne razumijem kako stvari hodaju. Bit će da je tako, bit će da ja ne razumijem. On, u svojoj lucidnosti, eto, razumije..
Ljudi rado skidaju odgovornost sa sebe, ili su skloni teorijama zavjere, pa onda kažu da je Mamića stvorila politika, da su ga moćnim učinile ove ili one službe, stranke, banke, institucije… Ne bih se igrao đavoljeg advokata, ali činjenica je da se Mamić uzdizao pod različitim nogometnim i nenogometnim vladama, i pod različitim strankama; mijenjale su se vlasti, bivši ministri pa i jedan premijer završili su u zatvoru, sve strukture su se iz temelja pretumbale, samo je Zdravko Mamić sve moćniji i veći. Meni se čini, a ti me demantiraj, da je on savršeni proizvod društvenog trenutka, čovjek koji u sebi sabire osobine bliske većini ljudi ne samo iz hrvatskog nogometa, nego i većini pripadnika društvene elite. On odgovara čak i onima koji će u društvu ceremonijalno govoriti protiv njega. Misliš da pričam gluposti?”, naglasio je Boban.
Jedan od razloga zašto se intervju danas ponovno dijeli jest i Bobanovo razmišljanje o simbolima i pozdravima koji se iznova pojavljuju na tribinama.
Tada se izravno obratio i Josipu Šimuniću, poručivši mu da mora “odrasti” i odvojiti se od “zabludjelog australsko-hrvatskog djeteta” koje uzvikuje takve parole. Postavio je pitanje: zar se ljubav prema Hrvatskoj ne može iskazati na milijun drugih načina, umjesto kroz “suludi i inkriminirani ‘Za dom spremni’”?
„Pa neka se upita je li moguće voljeti Hrvatsku kroz milijun drugih ekspresija, a ne kroz suludi i inkriminirani “Za dom spremni”. Pa ne valja to, i šteti i njemu i našoj zemlji. Neka se iščisti i olakša svima, a najviše sebi. I neka viče “u boj, u boj”, ako mu paše. I neka čita Matoša i Kranjčevića, Krležu ili Ujevića koji su ispisali najljepšu hrvatsku ljubav u najvećoj kritici. Jer ljubav je bez istine – ništa. A istina je da se ubijao i deportirao nedužni svijet pod te tri žalosne riječi”, rekao je Boban.
Posebno snažan dio intervjua odnosi se na politiku i tadašnju odluku da javno kaže za koga će glasati. Boban priznaje da se dugo držao po strani, ali zaključuje da su okolnosti takve da šutnja postaje oblik suodgovornosti. Govoreći o Zoranu Milanoviću, ističe njegovu osobnu promjenu – od politički rigidnog i bahatog aktera do zrelijeg, odgovornijeg i državnički svjesnijeg čovjeka.
Boban posebno naglašava Milanovićevu nekorumpiranost, sposobnost jasnog govora i činjenicu da domoljublje pokazuje kroz odgovornost, a ne kroz urlanje i simboliku. U vremenu u kojem su kriteriji srozani, to vidi kao rijetku političku prednost. Smatra da Hrvatskoj treba funkcionalna vlast, manje ideologije i više konkretnih odluka koje olakšavaju život građanima i poslovanje.
“Da se vratim pitanju, o da – glasat ću za Zorana Milanovića, a nisam mislio nikad. Ali Zoran Milanović u zadnje vrijeme nije više isti čovjek. Nije više sterilni i ponekad bahati ideolog koji se želi dokazati samo akademskoj i političkoj javnosti i koji ne pridaje pažnju našem mentalitetu, narodnom duhu i realnostima. Koliko primjećujem, sazrio je: ljudski, državnički i socijalno. Drugo: nije kompromitiran i čini se neupitno pošten, a to je, na našu sramotu, velika mu prednost. I njegova ljubav za Hrvatsku nije urlatorska, nego živi u odgovornosti i poručuje u činjenicama, a i druga mu ruka nije u džepu. I sam heroj Kotromanović govori nam o načinu.
Treće: imam dojam da je spoznao izgubljeno vrijeme i da je spreman napokon pokrenuti tromi državni aparat ove naše nesretnice i donositi aktivne i brze odluke, jer one mu sude i sudit će ako opet bude u sedlu. Odluke koje će iznad svega olakšati i ubrzati bilo koju poslovnu inicijativu i smanjiti i ubrzati birokratizam koji ubija. Moja je misao da zaslužuje drugu šansu, da bi mogao objediniti ljude i da je spreman za to. A narod će već potpisati svoje.
Na kraju krajeva, čovjek je pismeni orator i intelektualac koji nas osramotit neće. A ne glasa mi se za detuđmanizatore koji tuđmaniziraju. Ne želim utjecati ni na koga niti mogu, ali čini mi se da su ovi izbori strašno bitni za Hrvatsku pa sam napustio svoj odmak i političku intimu i osjećam odgovornost da kažem šta mislim. Vjerujem kako je ključno da i zbog bolje desne opcije pobijedi lijeva. Jer možda tako dobijemo “praviju” desnu koja mi je bliža u mnogim pogledima. Nažalost, ova sada – nije ni u jednom”, zaključio je Boban.