Što je roditeljstvo i kako biti “dobar” roditelje? Pitanje na koje ne postoji točan odgovor. Psihologinja Gordana Buljan Flander često govori o temi odgoja i odnosa roditelja prema djeci. U svojoj posljednjoj objavi na Facebooku pisala je tome jesmo li roditeljstvo pretvorili u posao i što je zapravo kvalitetno vrijeme s djetetom.
Cijelu objavu Buljan Flander prenosimo u nastavku:
Pročitala sam na MojPortalu članak sjajnog Marka Franića „Dijete je projekt, a baka ilegalni odjel cijelog sustava“. Među njegovim duhovitim opažanjima zadržala sam se na dvije rečenice: „Dijete je postalo projekt.“ I nešto dalje: „Roditelj voditelj projekta.“
I sama se pitam koliko smo, u nastojanju da djeci pružimo najbolje, roditeljstvo pretvorili u posao u kojem stalno procjenjujemo vlastitu uspješnost. A koliko nam vremena i snage ostaje za odnos s djetetom?
Dijete kao projektni zadatak
Roditelji danas stvarno imaju puno informacija o razvoju djece. Znaju više o važnosti emocionalne dostupnosti, o štetnosti nasilnog odgoja, o dječjim potrebama i pravima. Međutim, između korisnih informacija i svakodnevnih poruka s društvenih mreža, influenserica, poznatih mama, stručnjaka… da sve moramo napraviti savršeno postoji velika razlika.
Tada zaista dijete može postati projektni zadatak: nešto što treba oblikovati prema unaprijed zamišljenom rezultatu. Njegov razvoj pratimo kroz ono što je ostvarilo, što još nije svladalo i koliko odstupa od naših očekivanja. U takvom odgoju lako nam promakne kako je djetetu i koje su njegove autentične potrebe. Posebno ako njegovo odstupanje od našeg plana počnemo doživljavati kao naš problem koji treba ispraviti.
Naravno da dijete treba strukturu, predvidivost, pravila, pomoć u učenju i odrasle koji preuzimaju odgovornost. I naravno da roditeljstvo uključuje puno organizacije, strukture, planiranja… Posebno to znaju roditelji djece kojoj je potrebna dodatna zdravstvena, razvojna, senzorna ili obrazovna podrška.
No, pitanje je što tom organizacijom želimo postići i koliko u njoj čujemo i vidimo dijete.
Slobodne aktivnosti
Slobodna aktivnost koju dijete voli može biti izvor zadovoljstva, prijateljstva i osjećaja sposobnosti. Ista aktivnost može postati opterećenje ako dijete njome mora opravdavati naše ulaganje ili ostvarivati ambiciju koju smo mi za njega odabrali. Zato broj aktivnosti sam po sebi ne govori dovoljno. Važno je kako ih dijete doživljava, ima li dovoljno odmora i smije li nam reći da mu je nešto previše.
Tu dolazimo i do intruzivnog roditeljstva tj. pretjeranog zadiranja u djetetove izbore, osjećaje i iskustva, kojim se ograničava njegova samostalnost primjerena dobi. Roditelj može biti vrlo angažiran, a pritom više slijediti vlastitu predodžbu o tome što dijete treba nego stvarne potrebe djeteta koje ima pred sobom.
Dijete treba prostor
Roditeljsko vodstvo uključuje granice i odluke koje dijete još ne može donositi samo. Ali uključuje i spremnost da upoznajemo i vidimo dijete, čujemo njegove poruke i prilagođavamo svoja očekivanja njegovom razvoju, mogućnostima i potrebama. Dijete treba prostor da, uz našu podršku, otkriva vlastite interese i postupno razvija povjerenje u svoje odluke.
Već sam više puta pisala i govorila o mojoj djeci koja osjećaju da roditeljima vrijede onoliko koliko vrijedi njihova ocjena. To je važna poruka koju trebamo čuti. Dijete može biti uspješno, odgovorno i pohvaljeno, a istodobno strahovati što će se dogoditi kada jednom ne uspije.
Hoćemo li ga tada i dalje gledati s istom toplinom i prihvaćanjem? Hoće li nam moći reći da nešto ne razumije, da nije naučilo, da je pogriješilo ili da želi drugu slobodnu aktivnost?
Kada roditeljsko prihvaćanje i pohvala postaju vezani uz ispunjavanje očekivanja, dijete može početi vezivati vlastitu vrijednost uz uspjeh i tuđe odobravanje. Istraživanja takav obrazac povezuju s nesigurnom privrženosti, niskim samopoštovanjem i više depresivnih simptoma. To nije neizbježan ishod za svako dijete, ali je razlog da obratimo pozornost na poruke koje šaljemo.
Možemo tražiti trud, odgovornost i poštovanje dogovora, a pritom jasno pokazivati da naša ljubav ne ovisi o rezultatu.
Postoji još jedan način na koji dijete postaje projekt: kada odrasli pokušavaju unaprijed ukloniti sve što bi mu moglo biti teško. Mi mu riješimo zadatak prije nego što je pokušalo, odgovorimo umjesto njega, pročitamo mu lektiru, požurimo intervenirati čim se razočara.
Iza toga stoji ljubav, a ponekad i sjećanje na vlastito djetinjstvo, u kojem nije bilo dovoljno razumijevanja i pomoći. Želimo da naše dijete bude pošteđeno onoga što je nas boljelo
No djetetu trebaju prilike da postupno doživi vlastitu sposobnost. Možemo biti uz njega dok nešto pokušava, pomoći mu koliko mu treba i ostaviti mu dio koji može napraviti samo. Količinu pomoći prilagođavamo njegovoj dobi, mogućnostima i okolnostima.
To se, naravno, ne odnosi na nasilje, ponižavanje ili situacije koje nadilaze djetetove kapacitete. Tada je zaštita odgovornost odraslih. Učenje samostalnosti ne smije postati opravdanje da dijete ostavimo bez potrebne pomoći.
Važno mi je pritom reći i roditeljima ono što im često govorim u psihoterapiji: ako dijete ima teškoće to ne znači nužno da ste podbacili kao roditelj. Razvoj oblikuju i temperament, biološke osobine, odnosi, životne okolnosti i iskustva izvan obitelji. Ne možemo unaprijed osigurati svaki ishod, koliko god se trudili.
Djetetu ne treba helikopter roditelj
I mi stručnjaci trebamo razmisliti kako govorimo o roditeljstvu. Pomažemo li roditelju da bolje razumije dijete ili ga ostavljamo s još duljim popisom onoga što mora pravilno napraviti?
Savjet koji ne uzima u obzir umor, radne obveze, financijske teškoće i nedostatak podrške može postati dodatni teret roditeljima. Roditeljima trebaju razumljive smjernice, dostupna pomoć i prostor u kojem smiju priznati da im je teško.
Djetetu ne treba helikopter roditelj koji će po cijele dane mahati krilima helikoptera iznad njega i uklanjati sve prepreke ispred njega. Treba mu roditelj koji prepoznaje svoje pogreške, preuzima odgovornost i nastoji popraviti ono što je narušio. Ako smo vikali, možemo se ispričati za vikanje i istodobno zadržati opravdanu granicu. Tako dijete uči da odgovornost vrijedi i za odrasle.
Možda zato uz pitanje što još trebamo omogućiti svojem djetetu trebamo češće postaviti i pitanje koliko ga poznajemo.
Znamo li što ga veseli kada nema nagrade? Što ga zabrinjava kada nema loše ocjene? S kim se osjeća prihvaćeno? Može li nam ispričati nešto teško, a da ga saslušamo prije nego što ponudimo rješenje?
Za takve razgovore treba ostaviti mjesta u danu kao i za zajedničko vrijeme bez procjenjivanja. Dajmo mu da pokuša nešto učiniti i prihvatimo da neće od prve uspjeti. Igrajmo s njim igru koju će samo izabrati. Crtajmo zajednički crtež u kojem ćemo mi njega slijediti.
Dijete će tijekom odrastanja mijenjati interese, uspijevati, griješiti, i ponekad krenuti putem koji nismo zamišljali. Naša je odgovornost da ga usmjeravamo i štitimo i da mu dajemo dovoljno prostora da postupno postaje svoja osoba.
Željela bih da dijete uz nas može osjetiti: mojim je roditeljima važno što postižem, ali im je još važnije kako sam. I uvijek im mogu doći, i kada ne uspijem.