Posljednjih dana hrvatski medijski prostor ponovno je preplavljen raspravama o simbolima iz Domovinskog rata, HOS-u i pozdravu „Za dom spremni“. Povod su incident u Splitu tijekom Dana srpske kulture, te sahrana francuskog dragovoljca HOS-a Jeana Michela Nicoliera, heroja koji je život položio za Hrvatsku u Vukovaru, u uniformi HOS-a.
Dio medija prenio je priču da njegova majka navodno ne želi HOS-ovu zastavu na sprovodu, uključujući i navijačke beretke.
Prema dostupnim informacijama, ona to nikada nije rekla. Uostalom, svog sina će pokopati u Vukovaru, gdje je poginuo kao pripadnik HOS-a – da je mislila drukčije, bio bi pokopan u njegovoj rodnoj Francuskoj.
Posebnu pažnju javnosti privukle su izjave ministra obrane Ivana Anušića, bivšeg člana HSP-a i maloljetnog dragovoljca Domovinskog rata, koji je rekao kako ne voli „ortodoksnu ljevicu“, ali ni „ortodoksnu desnicu“.
S obzirom na njegovo pravaško i braniteljsko prošlo iskustvo, mnogima je ta izjava zazvučala pomalo neobično. Uz to, Anušićeve riječi dolaze u trenutku kada se sve češće govori o ponovnom uvođenju vojnog roka, što dodatno pojačava javni interes.
Situacija se dodatno rasplamsala nakon njegove jučerašnje izjave:
„Što manje tema o ‘Za dom spremni’ i bit će svima draže, lakše i bolje funkcionirati u ovoj državi. To je totalno nebitna tema koja nema nikakve veze sa svakodnevnim životom i budućnosti Hrvatske. Pustite više nek’ ide tamo gdje mu je mjesto – u muzeje, u vražju mater.“
Ta izjava izazvala je lavinu reakcija – dok su ga jedni podržali, drugima je zasmetala. A kako to obično biva, čim Anušića počnu braniti političari platforme Možemo i dijele njegovu izjavu, mnogi desno orijentirani birači zaključe da nešto u njegovom istupu nije u redu.
Mnogi se slažu da Hrvatskoj doista treba mir i fokus na budućnost, no istodobno upozoravaju da nije moguće ignorirati činjenicu da se pozdrav „Za dom spremni“ stalno vraća u javni prostor upravo zato što dio naroda osjeća kako se sustavno potiskuje i omalovažava ono za što su branitelji dali život – hrvatski identitet i dostojanstvo.
Pritom se postavlja pitanje: zašto se i dalje financiraju projekti i programi koji relativiziraju Domovinski rat i promiču narative suprotne hrvatskim interesima? Posebno se spominje uloga Ministarstva kulture, koje prema mišljenju mnogih, često financijski podržava projekte koji nemaju nikakve veze s hrvatskim identitetom, dok se domaća kulturna scena i braniteljska populacija marginaliziraju.
Hrvatska, kao suverena država, ima pravo i obvezu ulagati u očuvanje vlastite kulture, jezika i povijesne istine. Kad se istodobno financiraju sadržaji koji promiču tuđe ideološke konstrukte ili negiraju hrvatsku borbu za slobodu, teško je očekivati društveni mir i zajedništvo.
Da se Hrvatska više posvetila vlastitoj kulturi, braniteljima i nacionalnim vrijednostima, pozdrav „Za dom spremni“ vjerojatno bi odavno bio samo dio povijesti i simbol jedne epohe – a ne povod za podjele. No, dok god se u medijima i institucijama promiču narativi koji vrijeđaju hrvatsku žrtvu, taj će pozdrav ostati simbol otpora prema zaboravu.
Zato, ako ministar želi da „Za dom spremni“ ode u ropotarnicu povijesti, to se neće dogoditi dokle god se iz državnog proračuna financiraju mediji i projekti koji omalovažavaju hrvatske vrijednosti, posebno srpske Novosti, dok se pojedinci iz lijevih političkih struktura svake godine 5. kolovoza iz Sabora prozivaju Hrvatsku za etničko čišćenje Srba kao da se rat vodio u Srbiji a ne u Hrvatskoj. Nećemo spominjati kako se sprdaju s domoljubnim pjesmama i pjevačima, nazivajući domoljubne pjesme ustaškim.
Pomirbe i budućnosti nema dok se istina skriva pod tepih. Ministre, svaka čast na svemu učinjenom u Domovinskom ratu, sve što radite za vojsku, ali dokle god vam Možemo dijeli objave, jasno je da mnogi domoljubi ne misle isto kao i vi, a smatramo da ste i vi domoljub.
T.R.I