Piše Vanja Zlatović
O BRATSTVU I JEDINSTVU I STEVI KUSTOSU I OBIČNOM STEVI
Ja nisam Švejk koji svojoj stanodavki, gospođi Mullerovoj, tumači zašto je jučer u Sarajevu netko nastrijelio Ferdinanda dok maže koljeno kremom..pa tvrdi da su to učinili Turci. Ali sigurno gledam što se događa…a ova je Hašekova scena jedan od vrhunaca civilizacijske baštine.
Kako da odšutim da srpski manjinci žive još kontejnerski i sirotinjski od posljedica potresa a…gleda se graditi srpske kulturne centre po Hrvatskoj, njih četrdeset “kru te ranio”, očito kao danak tim export-import bizantskim elitama. Boli koga za ove nebitne, Pupovac bi “da je Srbin” a ne filistar trebao reći- prvo Banija pa prangija, ali nije, on je kapitalistički maneken koji prodaje i interese svoje domovine i svoje nacionalne manjine za politički utjecaj.
Zato što se Stevo isplati samo ako je roba za podkusurivanje i zato što je i neki Stevo iz Novog Zagreba ili Broda bez noge koju je ostavio braneći domovinu ..pa taj tek samo smeta. A ima ih i te kako. Ali ako se želi dodvoriti i zapadu i istoku na taj način, tako i osigurati da kad pukne neka afera Pupovac kao “šesta lička spasila maršala” spašava stvar….ma neka baca vijence u Dunav kakve i kad hoće.
Ali to su njegovi a ne srpski kulturni centri koji se trebaju graditi, kako su i Novosti utočište dalmatinskog autonomaštva i jadikovki PVC ljevice, za Stevu željezničara tu nema ničega. Stevo radi za kikiriki, u Srbiji Stevo radi za pola kikirikija…a mediji se dive koliko zaradi Djani ili kakve trange frange biznismene ljube starlete.
Obasja kroz godinu veliko i svevideće, faraonsko oko medijske i televizijske javnosti i javne pažnje različite vijesti i događaje pa pred kraj godine radi od svojeg kalemljenog i probranog materijala nekakve retrospektive i bitne osobe ili fotografije koje su obilježile godinu. Bude to u (ili pred) ratne ili mršave godine i teže i besmislenije, ja u gro plan tih… a gledajte, mediji su tek lakmus papir koji ne kaže što se događa nego što bi netko htio da mi mislimo da je bitno, bila je to dan za danom Ukrajina pa su ti naslovi signalizirali “tko kako diše” od toga kako je Putin sve nadmudrio do toga kako je on sada već možda i mrtav a na snimkama je dvojnik ili trza rukom, zadnjih mjeseci se sve vrtjelo oko toga koliko su ljudi sretni da je u Areni nastupila Prija i kako Bare ne prodaje dobro karte, i godina završava kako zagrebačka publika “kiti” eurskim novčanicama izvođače na dan kad su mediji proglasili Zagreb najvećom balkanskom krčmom koja laže da neće ugasiti svjetlo, kako u ushitu igra kolo oko terenaca od sto jezerač eura i njeguje druge agramske običaje. Ja… ja u neke svečane i “tko vam je ili što vam je u 2023. bilo najdraže” ne samo da ne vjerujem, zvuči mi to morbidno i nekrofilski, toliko smrti, toliko bijede, a i jasno je da se nalazimo na civilizacijskom klizištu koje se urušava u onaj drevni i ponavljajući, sad već eksplozivni kaos čija je prispodoba planina otpada na Jakuševcu u glavnom gradu svih Hrvata što je postalo zabranjeno izreći osim ako se tko ruga.
Jasno je da se ciklona približava, jasno je da je toliko toga već toliko puta odsviran ouvertirski program čiji je sadržaj isti kao prije stoljeća kad bi se u dvorište srušio gavran pa bi ljudi znali da trebaju malo žita sakriti bolje i pažljivije gledati tko ide šumom kad se smjenjuju noć i dan, a gle, najčešće s istoka.
Kako je moja disertacija in statu nascendi o pravaštvu i velikim silama mene moji neki bliski kolege znaju iz milja i bliskosti osloviti Starčevićijanac. Sa simpatijama je to, ja figuriram u krugu onih koji me dugo znaju kao nekog tko je čio i od akcije i ima u tome neke mješavine one provokacije koja više signalizira onu schubertovsku studentsku drugarštinu nego nešto drugo, polako počinju to i drukčije izgovarati…. ljudi vas po nekom asocijativnom zakonu poistovjećuju s onim što radite pa to ispadne nekako kao cjelina. Počelo je to zvučati kao “ima nečeg u tome što i kako pišeš”, vjerujte da mi to ne godi uopće. Tako je i namješteno, vjerodostojno nikad ne godi, ono je više stvar sudbine nego nečeg na čemu se ima zašto veseliti.
Imam sreću znati puno ljudi, puno djelatnih ljudi koji ne stoje po strani i koji me pitaju i koji mi se povjeravaju, nema tu lijevo-desno, to je više bliže i dalje od središta povijesnog žrvnja, naši su razgovori često “kroz veo” a ne direktni i eksplicitni, konačno danas svi znaju da “ih slušaju”, ne mislim tu na naše službe i kad to kažem onda ne podcjenjujem nego sam svjestan da one nemaju takve asertivne namjere i sklonosti kao ono što je već debelo na terenu i među ljudima, pa nisam ja blesav niti sam kao onaj koji tvrdi da se njegov podstanar nije javljao teti jer je živjelo u Bulevaru Lenjina ili slično a to mu ruka nije mogla napisati. Ali je koincidencija prevelika da nema spomenika Oliveru a ima Smoji, da može Djani u Arenu kojem je čitava ex država otkazala jer mu sin piše zahvale Ratku na učinjenom..a ne može Lijepa li si, ajde molim vas.
Osobito je ovo jasno kad vidite da je to tolikima u Srbiji jasno, pa jedan Milan Jr. Protić danas govori na građanskim forumima u Srbiji realnije i trijeznije nego i jedan Hrvat u Hrvatskoj, da ne uvrijedi.