23/06/21

Dok traje, nema straha. E pa za strah ne znam, ali – u Dugopolju više ne traje.

Must Read
I.R.https://dugopolje.org
Najnovije vijesti, zanimljivosti i događanja iz općine Dugopolje, Hrvatske i svijeta

Kad se u Hrvatskoj govori o neizbježnim reformama koje bi trebalo sprovesti, obično se kao jedna od najčešćih navodi reforma lokalne samouprave. U Hrvatskoj je previše općina, veli se često. Rasipamo pare na stotine načelnika i vijećnika, pa bi dobar dio tih općina trebalo ukinuti ili fuzirati – piše Jutarnji list

Kad se moji kolege novinari late tog antimalomišćanskog diskursa, obično na umu imaju jednu vrstu općina koju bi prvu i bez premišljanja ukinuli. To su siromašne, slabo naseljene i ekonomski nejake općine dinarskog pojasa. Općine – recimo – poput Lovreća, iz kojeg je i načelnica isplanirala bijeg kemijajući POS-ov stan u Zagrebu. Ili – poput Civljana, općine u kojoj je načelnik orno uništio most od stećaka, najvažniji komad kulturne baštine koji općina uopće ima. Ili – poput Škabrnje, siromašne i u ratu pobijene općine u kojoj je načelnik pojeo i ispeglao 300 tisuća kuna, pa se našao na USKOK-ovoj optužnici.

To je fotorobot općina kakvu bi hrvatski mainstream prvu rado ukinuo. Općina u koju autobus stiže dvaput dnevno, djece jedva ima za osmoškolski razred, a društveni se život sastoji od pive zidaruše ispred trgovine. To su općine koje su svoje složenije funkcije (vodovod, promet, kulturu) ionako prebacile na moćnije susjede, a čitav im se budžet manje-više sastoji od transfera države. To je hrvatska mitska slika nepotrebne općine: ubogi prosjak koji se kod nas poreznih obveznika grebe za milostinju. I ne jedan takav, nego deset njih, sto njih… a kad ih svih sto stavite na kup, koštaju manje nego što Zagrepčane godišnje košta subvencija za saniranje dugova ZET-a.

Ne znam hoće li u ovoj zemlji ikada i jedna vlast navući kaljače, staviti gasmasku i krenuti u smrdljiv i nepopularan posao reforme općina. Sumnjam. No, bude li se ikad itko latio tog posla, predložio bih mu malu, ali značajnu metodološku promjenu. Umjesto da krene mačetom smicati najsiromašnije općine, predložio bih mu da baci malo oko i na one druge. Predložio bih mu da kao case study nakaznog sustava lokalne samouprave prouči neke od općina koje su desetljećima važile za primjer uspjeha i berićeta. Kao što je – recimo – općina Dugopolje.

Ovih dana, Slobodna Dalmacija je objavila članak kolege Zorana Šagolja o neslavnoj sudbini nedovršenog bazena u općini Dugopolje. Riječ je o megalomanskom kompleksu koji je općina u zabrdskom zaleđu Splita počela graditi 2009. Svega nekoliko mjeseci nakon što je Wall Street zgromio nekretninski krah, tadašnji je dugopoljski načelnik Zlatko Ževrnja lopatom zagrabio kamen temeljac kompleksa koji je uključivao dva manja bazena i jedan olimpijski.

Te 2009. Ževrnju se držalo čudotvorcem i magom lokalne samouprave, a općinu Dugopolje privrednim čudom. Općina je nedugo prije sagradila novi i komforni nogometni stadion, uredila dom kulture i seosko gumno pretvorila u polivalentni trg. U planu su bili sportska dvorana i čak tri bazena koja su morala biti gotova do 2012. Za “čudotvorstvo” u razvoju vlastite općine Ževrnja je 2004. nagrađen nagradom županije, a koju će godinu potom i postati splitsko-dalmatinski župan.

Dvanaest godina kasnije – doznajemo – od grandioznog kompleksa bazena nije ostalo ništa. Općina Dugopolje nema novca da ih dovrši, a čak kad bi i imala, ispostavilo se da nema novca kojima bi financirala njihovo redovno održavanje. Stoga se Ževrnjin načelnički nasljednik (iz iste strane, dakako) domislio jadu. Dao je nalog arhitektima da nedovršeni bazen pretvore u sportsku dvoranu. Meštri će potaracati keramičke pločice, postaviti u duplje parket, a pod ambicioznim će se zakrivljenim konturama dugopoljskog aqualanda umjesto vaterpola održavati školska gimnastika.

Sanjarija o dugopoljskom centru vodenih sportova pretvorila se u prijesno ništa. Kao, uostalom, i politička karijera njenog ideatora. Jer, Ževrnjina je politička karijera skončala 2017. kad je prijateljima Milijana Brkića nepromišljeno na pjatu izručio koncesiju za bolski Zlatni rat. Netom uoči kampanje za lokalne izbore Plenković mu je stoga iz Stambola poslao politički katul ferman, parkirajući ga u rezalište za ražalovane HDZ-ovce, isto ono u kojem sad obitavaju Tolušić, Brkić i Žalac.

U zemlji nedovršenih kuća i nedovršenih poslova ne treba se previše čuditi još jednoj nedovršenoj kući i nedovršenom poslu. U zemlji u kojoj jedna generacija kuću “završi” s četiri žica armature na kantunu, te kojoj je i rukometna Spaladium arena već 12 godina “dovršena” žicama koje strše u zrak, nije čudo što i u Dugopolju nalazimo ambiciozni objekt nedovršene fasade i praznog interijera. Ipak, dugopoljska priča ponešto je drukčija. To nije samo priča o provincijskoj megalomaniji. To je i priča o hrvatskoj lokalnoj samoupravi, koja je obično perverznija onda kad ta samouprava ima para nego onda kad nema.

Sve do početka ovog stoljeća Dugopolje je bilo uspavano selo u polju iza Mosora, na točki gdje se iz Splita stoljetnom prometnom transverzalom (kliškim prijevojem) prelazi u Zagoru. Početkom 2000-ih lokalni su političari shvatili da na raspolaganju imaju resurs koji ih nije koštao ništa, a u građevinskoj je avalanši Dalmacije postao deficitaran: prostor. Rasparcelirali su i pustili u opticaj tisuće i tisuće kvadrata bezvodne kraške ledine koju su ponudili investitorima za trgovačku namjenu. Dolje u Splitu, grad se gušio na poluotoku bez prostora. Razni biznisi – od veleprodaje pokućstva do novinske tiskare i Konzuma – zgrabili su priliku da se komforno rašire u relativnoj blizini Splita.

Općini su najednom počeli pritjecati enormni prihodi koje je faraonska vlast pretakala u grandiozne zamisli: olimpijske bazene, stadione, nogometnog ligaša. Gradilo se sveudilj i naširoko, u toj graditeljskoj bonanci sudjelovali su vlasti mili građevinski poduzetnici, u toj je mezalijansi kružno kolao novac, a sve je to blagoslovom škropila crkva. Jednog od tih Dugopolju milih poduzetnika koju će godinu kasnije austrijska vlast uhapsiti jer je u Bleiburgu dizao desnicu. Ako ste slučajno pomislili drukčije, varate se: vi ste mu platili taj naci-izlet u pliberški zatvor. Točnije, platila mu ga je imućna i vazda darežljiva – općina Dugopolje.

Zašto su se u Dugopolju tako razmetali novcem? Naprosto: zato što su mogli. Općini od 3400 žitelja pritjecali su enormni prihodi od komunale. Istodobno, Dugopolje se nije moralo brinuti za složenije društvene funkcije zato što je njih na grbači imao obližnji, dugovima zagušeni Split. Split je na svojim zaduženim plećima imao operu, balet, pučko učilište, koncertne dvorane, kinoteku, zoološki vrt, Split je sanirao zajedničko odlagalište otpada, Split je najvećim dijelom na grbači imao regionalni autobusni promet. Dugopolje je iz grada u svojoj blizini isisavalo ekonomsku supstancu, toj ljušturi osiromašene moći prepuštalo je da se skrbi o skupoj društvenoj nadgradnji, a sebi uzimalo višak prihoda preusmjeravajući ga u bazene i stadione.

Dugopolje se, treba reći, nije ponašalo ništa drukčije nego što se ponašaju tisuće dalmatinskih građana. Dugopolje je kapitaliziralo prostornu rentnu poziciju “prvi red iza brda”. Kapitaliziralo ju je isto onako kao što dalmatinski cimer-fraj iznajmljivač kapitalizira poziciju “prvi red do mora”, povlačeći dobit iz prostorne rente, ali istodobno očekujući da se njegov bližnji i susjed koji od turizma nema koristi solidarno pobrine za štetne troškove turizma: smeće, gužvu, parkiranje, pritisak na infrastrukturu… I baš kao što hrvatska ekonomika turizma vjeruje da se svi problemi rješavaju tako da se “potroši” još jedna nedirnuta vala, tako je i Dugopolje vjerovalo da će se uvijek moći infrastrukturno opremiti i u optjecaj pustiti još jedan četverokut ledine pokrivene škajom, dračom i vriskom.

Ali – shit happens – nije bilo tako. I nikad više neće biti tako.

Samo par mjeseci prije nego što će budući župan Ževrnja lopatom zakopati zaglavni kamen nesuđenog bazena, u New Yorku su poput cvrčka pukli Fannie Mae i Freddy Mac, počela je kriza, a nekretninski se balon ispuhao poput mijeha. Kapriciozne mijene ćudi globalne ekonomije najednom su dovele do začuđujućeg manjka interesa za ledine iza Mosora. Dugopolje se probudilo u vrlom novom svijetu gdje je naprosto opet bilo Dugopolje: općina s 3000 duša bez ikakve proizvodnje i ljudskih kapaciteta.

Dugopolje se vratilo u 1999., no s jednom golemom razlikom. Naime, uokolo su sve bili stadioni i domovi koje je trebalo održavati, u kojima je trebalo poštucati travu i ugrijati radijatore. I, da, zaboravio sam: uokolo su bila gradilišta faraonskih fantazija koje bi, čak i kad bi ih čudom završili, tek tada počeli biti neizdrživ teret.

To je trenutak kad priča o Dugopolju prestaje biti samo priča o jednom selu uz cestu iza Mosora. Dugopolje je priča o čitavoj perverziji hrvatske lokalne samouprave. O Hrvatskoj opsesiji infrastrukturom. Ali – i priča o hrvatskim razvojnim skokovima, amplitudama konjuktura i propasti, u kojima jedna generacija otkriva zlato u Klondikeu, potom sve to spiska, a potomcima ostavi dugove. Fin che dura non paura – dalmatinska je poslovica. Dok traje, nema straha. E pa za strah ne znam, ali – u Dugopolju više ne traje.

dp/foto:dp

 

 

- Advertisement -spot_img

Leave a reply

Please enter your comment!
Please enter your name here

- Advertisement -spot_img
Latest News

INDIJSKI IZBORNIK NAHVALIO HRVATSKU IGRU PROTIV ŠKOTSKE: Ovako rasterećeni možemo do kraja

Hrvatska nogometna reprezentacija pobjedom 3:1 nad Škotskom, u zadnjem kolu D skupine Eura, osigurala je plasman u osminu finala....
- Advertisement -spot_img

More Articles Like This

- Advertisement -spot_img