Don Darko Matijević Rođen 14. lipnja 1978., nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju završio u Zadru, teologiju u Splitu i za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaređen 2002. godine. Po dvije godine bio župni vikar u Solinu-Gospa od Otoka i Makarskoj-sv. Marko.
Nakon dvije godine službe na otoku Šolti, u Gornjem Selu, 2008. godine došao za župnika u splitsku župu na Brdima, gdje je do danas.
S temom Kazneni postupak protiv Alojzija Stepinca i revizija presude na splitskom Pravnom fakultetu 30. rujna 2021. godine obranio rad i stekao akademski naslov magistar prava.
Kako ste se odlučili za ovaj rad?
Još na prvoj godini prava uzeo sam seminarski rad iz kolegija Hrvatska pravna povijest o procesu protiv kardinala Stepinca, kada mi je prof. Radić natuknuo da bi to bila izvrsna tema za diplomski. Rečeno – učinjeno. Žao mi je bilo gledati da je kardinal Stepinac samo kao nešto naše katoličko i hrvatsko. A on je nadrastao sve nas, pa i samoga sebe.
On je univerzalni sinonim za slobodu i ljudska prava, kojima pripadaju i vjerska prava. Niknuo na hrvatskom tlu, uvijek će biti naš, ali nikada neće pripadati samo nama. A gledamo i u Domovini i u dijaspori da ga nekako privatiziramo, branimo od drugih, još uvijek njega – Viktora, pobjednika – doživljavamo kao da je žrtva…
Evo, ovim sam radom htio zajedno s njim izaći izvan katoličkog učilišta i izričito katoličkih-vjerničkih krugova. Za njega i za sve nas važna je samo istina. I istina će nas osloboditi.
Zašto baš pravo?
Crkveni dokumenti od nas svećenika traže permanentnu izobrazbu. Ako svećenik prati znakove vremena, a vremenu ne želi robovati, mora ih otčitavati s određenom distancom. Distanca ne znači bijeg ili ignoriranje, pogotovo ne stvaranje paralelnog svijeta.
Distanca znači poštivanje, znači slobodu i omogućava bolji uvid. Distancu predstavlja studij, koji uza se veže ne samo do sada stečeno ljudsko znanje i iskustvo, nego i ugrađivanje najboljega tuđega, a znanje pripada svima nama, u svoje svakodnevno.
Mislim da na taj način, osobno se usavršavajući i dograđujući, bolje služimo Bogu i pokazujemo više poštovanje prema povjerenim vjernicima. Život s ljudima nije i ne smije biti svediv na dnevnopolitička događanja. U teretima vremena ljudima je potreban stvaran dašak vječnosti, nade, autentičnosti.
Teologija je vrhunac ljudske teorijske i praktične aktivnosti, jer predstavlja točku susreta Boga i čovjeka. Ona je dijalog s božanskim. A pravo? Pravo mi se uvijek činilo, jer prati i uređuje međuljudske odnose, kao vrhunac ljudske volje, znanja i iskustva. Kao i teologija, pravo je istovremeno teorija i život. Svi danas govore o pravima, o svome pravu, a sva prava nam je dao Bog i temelji ljudskih prava i pravnih instituta nalaze se upravo u Svetom pismu.
Pravo je maksimum ljudskosti, tolerantnih odnosa i svega ljudskoga. A, ipak, ono je samo minimum ljubavi. Da se ne bih zanosio nedostižnim i ne uradio ništa, pravo pomaže uraditi ono što je moguće, možda ne puno, ali ipak nešto. A Bog će nadodati!
Na koncu, svećenik na svom području teško može imati oporbu. I samo je korak pomisliti da sam uvijek u pravu. Studij pomaže čovjeku puno znati, ali i znati da još više toga ne znaš. Na taj način (po)ostaješ ponizan, svjestan da si samo čovjek među istim takvim ljudima.
Neizmjerno sam Bogu zahvalan na profesorima s našeg splitskog Pravnog fakulteta. Vjerujem da nismo ni svjesni koliko stručnih, sposobnih i samozatajnih ljudi tamo ima. Eto, imao sam prilike uvjeriti se iz prve ruke.
Zašto ova tema i što Vam osobno znači kardinal Stepinac?
Rekao sam Vam, odluka o temi donesena je još na prvoj godini. Kasnije je išlo vođeno providnošću. I danas imamo tzv. kontroverze oko stvari koje su riješene davno.
Mi, katolici u Hrvatskoj, Kardinala volimo i njemu se molimo. Ipak, mislim da većina nas i ne sluti veličinu njegovog lika i karaktera, dubinu njegovog predanja i veličinu žrtve. Kad uđete samo malo u materiju i vidite što se njemu radilo, što je trpio i podnosio na svakodnevnoj razini i, s druge strane, kako se u svemu tome držao i ponašao, to je – najblaže rečeno – nadljudski napor. U svemu tome, naciju nije dijelio, nego je pružao ruku svakom dobronamjernom čovjeku.
Danas nam treba i više nego što nam je trebao prije sedamdesetak godina, a i tada nam je bio neophodan. Vjerujem da nas pred prijestoljem Očevim prati zagovara. Ne može propasti narod koji je rodio čovjeka poput kardinala Stepinca!
I ne htijući, njegovi progonitelji su nam rekli tko je on: u jednom čovjeku skupljena sudbina cijelog jednog naroda i sudbina cijele jedne nacije; sve je to ponio na sebi. Ponavljao je župniku Vranekoviću: Flangar a ne flectar – mogu me slomiti, ali se neću saviti.
Zar to nije moto svih naših branitelja devedesetih? Zar to nije moto cijele naše povijesti? Alojzije Stepinac je mi, a mi smo on, u onom najboljem značenju. Zato ga vole i oni koji ga ne poznaju dobro. Siguran sam da bi nestala svaka oporba koja postoji u njegovom slučaju kad bi se dopustilo da govore samo istina i argumenti.
S Kardinalom dijelim isto mladomisničko moto, što sam otkrio godinama poslije ređenja. U mnogome sam mu se divio i divim i danas. Kardinal je uspio tako prirodno, neusiljeno i spontano spojiti vjernost Kristu, poslušnost Crkvi i ljubav prema svome narodu da je to čudo.
Očekivanja oko kanonizacije?
Zašto je Stepinac – Stepinac? Primarno zbog vjernosti Svetom ocu! Danas nas – a to je on i njegov duh – želi poučiti isto: da ljubimo i budemo vjerni Svetom ocu!
To nama Hrvatima treba. Da ne bude samo na deklarativnom nivou. Zamišljam scenu kako njegov duh dolazi papi Franji i kaže: Nemoj još s kanonizacijom. Neka moji malo prouče i mene i moj slučaj. Mučenik sam ljubavi Hrvata prema papi; sada me moji Hrvati žele braniti od tog istog pape… (smijeh)
Vjerujem da ovo nije daleko od stvarnosti. Radostan sam i zahvalan mojoj mentorici doc. dr. sci. Mariji Pleić. Zajedno smo otkrili da je u slučaju bl. Alojzija Stepinca bitno samo jedno: istina. A istina je na njegovoj strani.Proces je završen. Sada se samo čeka odluka pape Franje. Danas, 3. listopada, godišnjica je beatifikacije kardinala Stepinca. Sutra je Papin imendan. Čestitam vam oboje!

