Friday, September 17, 2021
HomeŽivotDon Ivan Ćubelić, sudac ženidbenog suda Splitsko-makarske nadbiskupije: Imate li častan razlog,...

Don Ivan Ćubelić, sudac ženidbenog suda Splitsko-makarske nadbiskupije: Imate li častan razlog, Crkva će vam prihvatiti razvod. Takvih je oko 50 godišnje

Prošlo je 40 godina od moje mlade mise. Htio bih zahvaliti Bogu za to proteklo vrijeme i zamoliti njegovo milosrđe da me prati i ubuduće.

Nemoguće je nabrojiti sve važne događaje iz osobnoga i društvenog života. Upravo tih dana 1981. godine započela su ukazanja u Međugorju i obnovljena pobožnost Gospi. Uskoro je Hrvatska postala samostalna država i sve se je oko nas iz korijena promijenilo.

A ja sam i dalje studirao i obavljao povjerene mi službe na raznim mjestima od Splita do Rima i Zagreba. Lijepe smo događaje slavili i u obitelji, što je bio za mene izvor dodatne snage za vjernost Bogu u istinskoj radosti.Tako je zborio dr. sc. don Ivan Ćubelić (66) na misnom slavlju u prigodi 40. obljetnice svećeničkog ređenja i mlade mise u crkvi svetog Ivana Krstitelja u svojim rodnim Dobranjama.SPLIT, RIM, ZAGREB…

Gospod mu je podario smirenost. I strpljenje. Za put kojim ga vodi. I tako već četiri desetljeća otkako je završio studij u Splitu, a potom magistrirao i doktorirao u Rimu na Papinskom sveučilištu Lateran. Kanonsko pravo njegova je specijalnost. Pa i ne čudi da je predsjednik Crkvenoga interdijecezanskog suda II. stupnja u Splitu, poznatijeg kao crkveni sud za proglašenje nevaljanosti ženidbe.Bio je vicerektor Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu, duhovnik katoličkih studenata u Splitu pri crkvi sv. Filipa Nerija, vojni kapelan u 4. gardijskoj brigadi HV-a u ratnim godinama, obnašao je niz službi u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji (HBK) u Zagrebu, družio se s biskupima i bio najbliži suradnik nadbiskupa Marina Barišića na službi generalnog vikara Splitsko-makarske nadbiskupije od 2001. do 2014. godine.

To je tek dio poslova, službi i obveza ovoga svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije, koji je u prigodi 40 godina služenja Bogu i Katoličkoj crkvi u razgovoru za “Slobodnu” progovorio i o temama o kojima se danas u Hrvatskoj šuti, a prvi put govori i o svom odlasku iz biskupskih dvora, o crkvenim razvodima, životu mladih izvan braka, nedostatku dijaloga, smislu kažnjavanja, donosi Slobodna Dalmacija

– Običaj je proslaviti 25. i 50. obljetnicu svećeništva kao i braka, zahvaliti Bogu i dragim ljudima s kojima putujemo svih tih godina. A ovo moje zahvalno slavlje je došlo slučajno, premda uvijek potičem okupljanja, kako župna i društvena, tako i obiteljska. Druženja su nam sve potrebnija što nas više razne okolnosti otuđuju jedne od drugih, a i od nas samih. Jer, ako nismo u nekakvim odnosima, onda i ne postojimo – kazuje don Ivan, jedan od šestero djece u obitelji.

RODITELJSKE UPUTE

Do slavlja je, kaže, došlo slučajno.

– Ovo vrijeme pandemije i raznih izolacija iskoristio sam da završim rad i posložim obilatu građu u knjigu o rodu i rodoslovlju mojih Ćubelića. Dogovorili smo druženje uz misu, kratko predstavljanje i prigodni domjenak pod hrastovima. Posebno mi je bilo drago da je došlo mnogo mladih Dobranjčana iz Splita i da pokazuju toliko zanimanje za povijesne izvore i korijene svog roda.

Pamtite li što vam je majka rekla kad ste se odlučili za svećeničku službu?

Moja je majka bila veoma draga i razumna žena. Nikad nam nije govorila o bilo kakvim zvanjima, samo nas je odgajala s velikom ljubavlju. Sjećam se da je nama četvorici braće, dok smo još bili dječaci, u šali dobacivala: Kad budete birali cure, samo neka budu lijepe, a ja ću im pomoći ostalo. A i otac je imao praktičnih uputa. Evo jedne: Kad budete u Splitu kupovali stanove, nikako u jednoj zgradi jer vam u tom slučaju neću dati ni jedne kune. Vas ste četvorica, pa svatko na svoju stranu gradu.

A vi odoste u Sjemenište?

– Ministrirao sam u župi i čitao na misi, pješačio svaki dan desetak kilometara do škole i natrag, radio sve poljoprivredne poslove kao i ostala djeca, a slobodno je vrijeme bilo za nogomet. U Sjemenište sam pošao uglavnom jer sam volio školu i studiranje. Nije se radilo o nekom baš jasnom pozivu da više ne bih bio slobodan birati. Kako rekoh, najprije me je povukla želja za učenjem, a unutarnji stav da ću biti svećenik sazrijevala je postupno. Bilo nas je točno 20 u prvom razredu sjemenišne gimnazije, a samo smo četvorica postali svećenici.

Je li bilo teško služiti Bogu svih proteklih godina? Je li bilo iskušenja i napasti sumnje?

– Moram priznati da mi nikad nije bio problem svijet koji me okružuje. Ni stvari, ni osobe, ni događaji. Najviše sam problema imamo sa samim sobom. Dokle god sam gledao druge kojima sam poslan, duhovno sam letio kao s krilima. Kad bih okrenuo pogled svojim željama i osobnim planovima, odmah se budilo svih sedam glavnih grijeha. Nismo programirani da svime upravljamo idealno. Gdje osjetimo granicu svoje nemoći, tu započinje polje Božje milosti. Kad sam padao, podizalo me je Njegovo milosrđe.

SNAGA ŽIVOTA

Zaređeni ste u katedrali svetog Duje koja je posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije na Nebo, pa vas moram pitati, koliko ste posvećeni Majci Božjoj, a koliko Isusu?

Isus se neće ljutiti ako smo puno pobožni prema njegovoj majci. Nekoliko dana prije moga sveće ničkog ređenja započela su ukazanja u Međugorju. Rado sam išao u to svetište, posebno kao generalni vikar kad se nisam mogao ispovijedati pred našim svećenicima. Moji su roditelji voljeli poći do Gospe, a meni je to bila izrazita radost da mogu s njima putovati i večerati u nekom restoranu. Sve župe u kojima sam služio bile su marijanske: u Srijanima-Docu Gornjemu je Velika Gospa, u Zagvozdu Gospa od Karmela, a u Makarskoj Kraljica Mira. Sad sam u Dugopolju, gdje je u svim crkvama i kapelicama Gospin kip. Naučio sam u obitelji, a i propovijedam, da je pobožnost Blaženoj Djevici Mariji najsigurniji način da se sačuva čvrsta vjera, a i obiteljsko zajedništvo.

Koja je glavna poruka blagdana Velike Gospe?

– U vremenu hladnog racionalizma i povjerenja samo u ono što znanost može potvrditi, katolička se vjera usuđuje nadići te uske horizonte navještajem besmrtnog dostojanstva ljudske osobe i čudesnog završetka našega zemaljskog hodočašća. Marijino uznesenje na nebo ohrabruje nas da vjerujemo u dobar i pozitivan tijek povijesti. Budućnost je opterećena tamom zloće, ali je ljepota i snaga života jača od svih crnih prognoza i od svakoga zla.

Marija je dala tijelo Bogu na zemlji, zatim je Bog tijelu te žene darovao mjesto u raju. Nebeska domovina nije mjesto bez lica i bez imena, nego sjajna ljepota radosnog mnoštva obučena u ljubav i u sunce. Zato je ovo blagdan putovanja svih nas prema životu. Nosimo svoje boli, ali putujemo, ranjeni smo i slomljeni, ali ipak putujemo, lutamo i padamo, ali se ne predajemo, jednakom snagom ljubimo nebo i zemlju jer osjećamo da je u svakomu od nas prsten od zlata što povezuje vrijeme i vječnost. Kršćanstvo nije knjiga vjerskih istina ili novih ideja, nego je topli potok ljubavi koji zalijeva naše srce i snaga koja mu pomaže da procvjeta uvijek ponovno

SAKRAMENT ŽENIDBE

Prošlih je desetljeća Katolička crkva u Hrvatskoj bila dosta aktivna u poticanju društvenih pitanja. Izgleda da danas više nije tako.

– Preplavila su nas zelena pitanja: obnovljivi izvori energije, zaštita planeta i oceana, klimatske promjene, a sad i ova COVID pandemija. Izgleda da u medijskom prostoru i u društvu više ni jedno pitanje nije tako važno za naš život. A moćne su samo one riječi koje ispunjaju srce i daju da život procvjeta. Zato se ne smijemo miriti s kršćanstvom koje se svodi samo na običaj, bez utjecaja na stvarni život.

Cijeli intervju pročitajte OVDJE

DP/foto: Dugopolje.org

RELATED ARTICLES

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

- Advertisment -

Most Popular

Recent Comments