‘Jedino učinkovito rješenje protiv zlih i nasilnih ljudi su dobri ljudi vješti u nasilju.’ Autor ove fenomenalne misli Miyamoto Musashi (oko 1583. – 13. lipnja 1645.) bio je japanski mačevalac, strateg, umjetnik i pisac, koji je postao poznat po pričama o svom jedinstvenom mačevanju s dvije oštrice i neporaženom rekordu u svojih 62 dvoboja. Smatran je kenseijem, svecem mačeva, što je iznimno rijetka i iznimno cijenjena titula u Japanu. Ovdje je riječ o vrlo staroj ali nešto preciznije formuliranoj istini, hoće se kazati kako zlo i nasilje ne nestaju tako što ih je netko proglasio neprihvatljivima, nestat će, ili barem će biti držani u šahu, samo onda ako postoji netko mudriji, spremniji i bolji, netko tko je sposoban i tko raspolaže sposobnostima i kompetencijama.
Ali, to je ključno, u službi reda. A ne, uvjetno rečeno, nove (vlastite) tiranije. U stvarnom svijetu od pamtivijeka postoje ljudi koji ne poštuju moral, etičnost, argumente, ugovore, norme, riječ ni sućut, za takve postoji samo jedan jezik koji razumiju, povijest to potvrđuje, bez iznimke. Pacifizam nije zaustavio zapravo ništa, ni naciste, ni boljševike, ni komuniste, ni robovlasnike, čak ni najobičnije pljačkaške bande. Svo zlo zaustavili su dobri ljudi koji su bili spremni koristiti ‘nasilje’ bolje od ovih. Uglavnom, Musashijeva tvrdnja je ne samo fenomenalna, ona je realistična, sve ostalo je ili naivnost ili moralni luksuz onih koji žive ‘zaštićeni tuđom spremnošću’ da koriste ‘silu’.
Antifašisti kao fašisti
Zbog čega ovo pišemo, zbog čega ovakav uvod? U Hrvatskoj, i negdje drugdje, postoje skupine koje sebe nazivaju antifašističkima, Antifama i slično tome. U stvarnosti djeluju po obrascu klasičnog komunističkog pristupa: Moralni monopol, delegitimizacija protivnika kao ‘fašista’, pritisak na institucije, na medije, pojedince i slično. Nitko normalan, kao odgovor na ljevičarsko ili ‘antifašističko’ iživljavanje neće zagovarati obrnuto ideološko nasilje, jer to jednostavno nije rješenje. Osim toga drugoj bi se strani na taj način dao žrtveni status, radikaliziralo bi i neke promatrače, te moguće opravdala još tvrđa represija. Sigurno se pitate ‘što onda djeluje’, što je učinkovito protiv takvih skupina?
Pridržavanje slova zakona
Najbolje se pridržavati postojećeg kaznenog zakona. Recimo, ako policija i tužiteljstvo selektivno zatvaraju oči, onda to treba javno dokumentirati i pokušati sankcionirati. Mogu se javno razotkrivati i dvostruki standardi, vršiti institucionalni pritisak putem izbora, stranaka, civilnog društva, ili putem medija koji nisu ‘zarobljeni’. A što se tiče kulturne i intelektualne ‘bitke’ recimo odbijanjem monističkih narativa o povijesti, i ustaškoj i partizansko – komunističkoj, kao i inzistiranjem na činjenicama umjesto na moralnim etiketiranjima. Ključna razlika je, naime, u tome da ‘dobri ljudi vješti u nasilju’ znače ljude koji su sposobni koristiti ‘silu’, ali unutar legitimnog, demokratskog okvira, dakle policija, vojska, legitimna samoobrana i sl. Mnoge manje ili više radikalne ljevičarske skupine u Hrvatskoj čine razna nedjela, ali rješenje nije ogledalo njihovih metoda, rješenje je dosljedna primjena pravne države i javni pritisak da se vlast ponaša isto prema svakome. Sve drugo vodi u začarani krug, u kojem na kraju pobjeđuju najbezobzirniji, a ne najpravedniji.
Ministarstvo (ne)kulture
I tu dolazimo do samog epicentra problema. Što se, dakle, događa ako vlast zakaže? Ako vlast sustavno odbija ili selektivno primjenjuje zakon prema jednoj strani, dok drugu tolerira ili čak štititi. U tom slučaju se zaključuje kako vlast više nije neutralni arbitar, ona je i sama dio ideološkog aparata koji održava strogo definirani odnos snaga. Na žalost, u Hrvatskoj to nije nova priča, naime kontinuitet elita, mekih lustracija, mreža interesa iz bivšeg sustava, podložnost vanjskim centrima moći, uključujući Bruxelles, stvarni su i dokumentirani a ne izmišljeni fenomeni. Ministarstvo kulture pod bilo kojom vlašću nije neutralan servis. Ono je jedan od najvažnijih instrumenata ‘meke moći’. Ključno je tko dobiva novac, tko dobiva prostor, tko dobiva status ‘relevantnog’ umjetnika ili institucije, koga promiču kao moralnog autoriteta, i slično. U Hrvatskoj je taj prostor još od osamostaljenja bio i ostao naglašeno naklonjen narativu koji kontinuitet s partizansko – komunističkim nasljeđem tretira kao neupitan pozitivni temelj, a sve što od toga odstupa sumnjivo je ili revizionističko. To nije izmišljotina desnih kritičara, to se vidi recimo u raspodjeli sredstava, u programima, u kadrovima, u odnosu prema određenim spomenicima, komemoracijama i slično.
Aktualna hrvatska praksa
Niti Plenkovićeva vlada u tome nije izuzetak. Zapravo je riječ o nastavku dugog obrasca po kojem se nominalno desna ili centristička vlast nije usudila, ili nije htjela, razbiti postjugoslavenski kulturni monopol iz raznih razloga. Od straha međunarodne osude, vlastitih kadrova koji potječu iz istog miljea, pragmatizma prema Bruxellesu ili je riječ možda o unutarnjoj procjeni da se ne otvara predubok konflikt s dijelom stranačke elite. Tko financira što i pod kojim kriterijima trebalo bi biti predmet oštre javne rasprave, ali nije i to je problem. A jedino rješenje u preciznom je, upornom i politički organiziranom rušenju tog monopola. Međutim, monopol se ne ruši ni jednim potezom, ni jednom vlašću, ruši se sustavno, na više razina odjednom, i to godinama. Bez promjene vlasti, ili barem ozbiljnog pritiska na postojeću, nije moguće postići ni promjenu paradigme. Naročito je važno razbijanje financijske ovisnosti, jer monopol živi od državnog novca. U tom smislu treba graditi alternativne izvore financiranja, aktivirati privatne donatore, dijasporu, međunarodne fondove koji nisu ideološki zarobljeni kao i stvarati paralelne institucije koje ne ovise o Ministarstvu kulture, poput neovisnih izdavačkih kuća, portala, festivala, istraživačkih centara. Politički monopol će pasti tek onda ako postoji alternativa, bolji, uvjerljiviji i kvalitetniji sadržaj s druge strane. Ukratko, graditi kredibilitet kvalitetom, a ne samo ideološkim mlataranjem.
Kulturni monopol
Najčešća pogreška je očekivati da će jedna pobjeda na izborima ili jedna velika afera sve riješiti. Kulturni monopoli padaju sporije od političkih. Primjeri iz drugih postkomunističkih zemalja pokazuju kako je moguće pomaknuti težište, ali pod uvjetom da postoje kompetencije, strpljenje, organizacija i odbijanje da se igra po pravilima koja je postavio monopol. HDZ godinama radi točno ono što radi svaka dominantna stranka koja želi zadržati monopol nad ‘svojim’ ideološkim prostorom, sustavno marginalizirajući, kompromitirajući ili apsorbirajući sve što je desnije i ‘suverenističkije’ od njih. Logika je hladna i racionalna, bolje kontrolirati cijeli desni spektar nego dopustiti da netko drugi uzme dio glasova i time ugrozi našu poziciju. Posljedice su katastrofalne, danas je prostor suverenističke desnice ostao prazan ili ga ispunjavaju ljudi koji često nemaju ni intelektualni kapacitet, ni organizacijsku sposobnost, ni stratešku disciplinu da budu ikakva alternativa. Kad god se pojavi netko tko je obrazovaniji, discipliniraniji i sposobniji artikulirati suverenističku poziciju bez karikaturalnosti, sustav tj. mediji, institucije i sam HDZ reagiraju brzo i oštro. Rezultat je selekcija u krivom smjeru u kojoj preživljavaju samo oni koji su ili dovoljno bezopasni ili dovoljno karikaturalni da ne predstavljaju baš nikakvu prijetnju. Bez kredibilne, sposobne i intelektualno solidne desne alternative pritisak na poziciju ostaje slab, HDZ može nastaviti igrati na kartu ‘mi smo jedina ozbiljna desnica’ dok istovremeno drže kulturni i institucionalni status quo.
I nakon Broza Broz
Prije stanovitog vremena netko je gospodina Plenkovića javno prozvao usporedivši ga s jugoslavenskim diktatorom Broz Titom. Možda paralela ima određenu snagu, ali samo do određene točke. Iza te točke postaje netočna i zapravo slabi kritiku. Točno je da su i Tito i Plenković majstori ‘održavanja sustava’ bez oslanjanja na grubu silu. Broz je izgradio sofisticirani mehanizam balansiranja nacionalnim elitama, kontrolu nad ideologijom kroz ‘bratstvo i jedinstvo’, selektivnu represiju, kult ličnosti koji je funkcionirao i bez stalnog terora, a vanjskopolitička pozicija davala mu je legitimnost. Nije bio samo brutalni zločinac, bio je i strateški inteligentan diktator. Plenković radi nešto analogno, ali unutar demokratskog okvira. Ima dugotrajnu kontrolu nad najjačom strankom, disciplinira vlastite redove, marginalizira suverenističku opciju, upravlja institucijama i medijskim prostorom, te koristi vanjske okvire poput EU i međunarodnog ugleda kao zaštitni sloj. Njegova snaga nije u otvorenoj diktaturi, nego u tome što sustav čini dovoljno funkcionalnim i dovoljno zamršenim da se bilo kakav otpor čini ili nemogućim ili neozbiljnim. Svjestan je kako suptilniji sustavi traju dulje, i teže se ruše od grubih diktatura. Grubi diktator stvara jasne neprijatelje i mučenike a sofisticirani ‘upravljač’ stvara umor, apatiju i osjećaj da ‘nema alternative’.
Desnica mora raditi na sebi
Usporedba Plenkovića i Tita nije moguće niti stoga jer je Broz vladao jednopartijskom diktaturom, nije bilo slobodnih izbora, nije bilo legalne opozicije, nije bilo neovisnog sudstva, a UDBA je mogla oduzeti život gotovo svakome tko pređe crtu. Plenković vlada u zemlji s višestranačjem, redovitim izborima, formalno neovisnim institucijama, privatnim medijima i članstvom u EU. Može gubiti izbore, može biti napadnut u saboru i medijima, njegova moć ovisi o koalicijama, javnom mnijenju i unutarstranačkoj disciplini, a ne o tajnoj policiji i logorima. Zato je pogrešno stavljati ih u istu kategoriju. Zaključno, suverenistička opcija mora raditi na sebi! Mora se konsolidirati i krenuti, moraju shvatiti kako se sofisticirani sustavi ne ruše moralnim ogorčenjem ni povlačenjem paralela s prošlošću nego onda kada se pojavi alternativa! Alternativa koja je bolja, koja je dovoljno kompetentna, disciplinirana i vjerodostojna da birači, i dijelovi elita, počnu smatrati aktualno stanje neodrživim. Dok god ta alternativa izgleda kao sada, dakle slaba, neozbiljna ili karikaturalna, sustav kakav je Plenković usavršio može funkcionirati još dugo. Ne zato što je Plenković nekakav Tito, nego zato što je dovoljno pametan da ne mora biti.
Ivica Granić