Ivona Milinović iznenada je preminula u 39. godini života. Bila je majka dvojice dječaka, radila je u Hrvatskim vodama, u javnosti je bila poznata kao britka i nekompromisna riječka političarka. Njezin politički put započeo je u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, izabrana je za gradsku vijećnicu u mandatu od 2017. do 2021. godine.
Iz stranke je formalno izišla sama, ali stvarno je bila izbačena nakon ‘kontroverznih’ izjava u podcastu Velebit, napose one o ‘Srbima i vrbama’ u kontekstu navijačkih pjesama, koje su protumačene kao šovinističke.
Ivona je tvrdila kako su izvučene iz konteksta i kako je posve nevina. Lokalni ogranak matične stranke nije joj vjerovao, de facto je zbačena, a nakon HDZ-a nastavila je mandat kao neovisna vijećnica. Ostala je aktivna u javnom životu, kritizirala je lokalnu vlast u Rijeci, često lijevog radikala Obersnela, komentirala je nacionalna pitanja, nije se libila oštrih stavova.
Politika kao surova arena
Pokojnu Ivonu osobno nisam poznavao, nikada se nismo sreli ali smo putem inboxa godinama komunicirali razne teme, od lokalnih riječkih do nacionalnih. Uglavnom, dovoljno smo se poznavali da mogu tvrditi kako je njezin život nakon 2019. bio, blago rečeno, težak.
Medijski linč kojem je bila izložena, gubitak stranačke potpore, osjećaj izdaje od onih koji su joj ranije pljeskali, sudski proces na kojem je oslobođena optužbi za poticanje na nasilje, težak je to udarac bio za nju, kao što bi za svakoga. Mnogi koji su poznavali Ivonu opisuju kao ženu lavljeg srca, voljela je Hrvatsku bez kompromisa, silno se borila protiv onoga što je smatrala nepravdom i korupcijom u lokalnoj politici.
Selektivna objektivnost
Smrt u tako mladoj dobi, nakon godina stresa i borbe, ostavlja gorak okus. Politika je često surova arena, za one koji ne pristaju na kompromise, na kalupe, za one koji govore ono što misle, cijena može biti previsoka. Ivona je platila tu cijenu na više načina. Neka joj Bog da pokoj vječni, a mnogima svijest kako iza svake ‘kontroverzne figure’ stoji osoba, sa svojim ranama i idealima.
U hrvatskoj politici postoje bezbrojni primjeri kada su političari, posebno oni s desnog političkog spektra ili kritični prema mainstreamu, doživjeli težak medijski linč, zatim izbacivanje iz stranke, gubitak potpore kolega i dugotrajni pritisak koji je ostavio teške posljedice na njihovo zdravlje, karijeru ili obitelj.
Ivona Milinović nije bila usamljen slučaj uskrate stranačkog povjerenja, slični obrasci ponavljaju se godinama: jedna, ili nekoliko, oštrih izjava o nacionalnim temama, navijačkim pjesmama, manjinskim pitanjima ili kritici vlasti dovodila bi do brzog distanciranja stranke, zatim strahovitog medijskog bombardiranja što bi kod mnogih najčešće izazivalo razočaranost i težak osjećaj izdaje.
Pojavu osudi, druga spasi
Takva politika naročito ‘stanuje’ u HDZ-u. Koji je mogao ali po tom pitanju ništa nije naučio od bivših komunista. Komunisti bi, sukladno paradigmi ‘pojavu osudi a druga spasi’ i te kako vodili računa o svojima. U takvim bi slučajevima eventualni prijestupnik bio maknut s položaja, međutim rijetko bi ostajao ‘na cesti’ ili prolazio medijski linč, hajku i slično. Bio bi maknut u nekakvu zavjetrinu, sa solidnim primanjima ali uz obvezu apsolutnog nestanka sa bilo kakve društvene, političke ili medijske scene.
Praktički, imao bi obvezu – nestati. Na žalost, kod HDZ-a zbog blažene briselske ‘umivenosti’ svi ‘šumovi’ moraju u začetku biti eliminirani i sankcionirani, svaka distonacija mora biti i žurno i brutalno kažnjena. U takvoj igri, razumije se, ljudi su ništa drugo nego najobičnija potrošna roba.
Sjetimo se sličnih primjera s ‘elementima kontroverznih izjava’, izbacivanja i teških osobnih posljedica. Na primjer, Zlatko Hasanbegović, bivši ministar kulture, povjesničar i javni intelektualac, u HDZ je brzo postao simbol desnog krila, a već 2017. biva izbačen iz stranke, formalno jer se kandidirao na listi Brune Esih. Prije toga prošao je brutalan medijski linč zbog svojih stavova o povijesti NDH, antifašizmu i ‘revizionizmu’.
Stranka se odmah distancirala, mediji su nastavili Hasanbegovića demonizirali kao ekstremista. Nastavio je djelovati kroz druge desne opcije ali je cijena bila previsoka. Marko Jurič, radijski voditelj i komentator, poznat po podcastu Velebit, također se našao na javnom udaru, marginaliziran je zbog izjava o Srbima, Pupovcu, navijačima i ‘lijevoj’ politici.
Njegovi nastupi dovodili su do tužbi, medijskih kampanja i pritiska na suradnike, i u njegovom slučaju primijenjen je sličan obrazac: nakon nekompromisne retorike uslijedio je linč, na koncu i gubitak platforme i potpore od mnogih. Također je i bivši ličko-senjski župan i ministar Darko Milinović izbačen iz HDZ-a 2018. zbog kritika unutarstranačke demokracije i sukoba s vodstvom. Njegove izjave o stranačkim procesima dovele su do stegovnog postupka i isključenja. I ovdje je bila riječ o klasičnom primjeru unutarnjeg ‘čišćenja’, kad netko previše glasno ili previše nepodobno kritizira.
Što je zajedničko tim slučajevima
Težak populizam HDZ-a, brza reakcija i distanciranje umjesto obrane vlastitog članstva način je na koji ta stranka funkcionira kada je riječ o ‘prevenciji štete’ u Briselu ili mainstreamu. Medijski linč, jedna izjava, često izvučena iz konteksta, postaje naslovnica dok se osoba etiketira kao ‘šovinist’, ‘ekstremist’ ili ‘fašist’. Nečije osobne posljedice, gubitak posla ili utjecaja, sudski procesi, financijski trošak i zdravstveni problemi, osjećaj da su ‘svi digli ruke’, sve to ljude baca u očaj ali stranku ne interesira. Bitno je samo jedno, rejting i plasman na izborima.
Cilj je to koji opravdava svako sredstvo, nečija sudbina, bez obzira kako završio, u tom kontekstu postaje manje ili posve nebitna. Mnogi koji su prošli taj put opisuju kao ‘kalvariju’, godine stresa, izolacije i borbe za pravdu, što dovodi do teških posljedica, kod nekih i tragičnih.
Možda bi nekoga u toj stranci ipak trebalo podsjetiti kako iza mnogih ‘kontroverznih figura’ stoje stvarne osoba, živi ljudi koje vjeruju kako se za Hrvatsku može i mora boriti bez kompromisa. Sličnih sudbina biti će sve dok stranke prioritet daju imidžu pred odanošću svome članstvu, i dok mediji love i najmanji ‘skandal’ umjesto konteksta.
Dvostruki standardi
U hrvatskim, mahom postjugoslavenskim, medijima dvostruki standardi vidljiv su fenomen, napose kad je riječ o temama nacionalnog identiteta, Domovinskog rata, povijesnih simbola, govora mržnje i sličnih političkih stvarnih ili isforsiranih kontroverzi.
Glavni obrazac uvijek je sličan: izjava ili postupak mahom s desnog spektra, nacionalni, konzervativni ili braniteljski, brzo biva etiketiran kao ‘šovinizam’, ‘ekstremizam’, ‘ustaštvo’ ili neki oblik ‘mržnje’, što zatim dovodi do medijskog linča, zahtjeva za isprikom, stegovnih postupaka, sudskih tužbi, distanciranja ili izbacivanja iz stranke.
Dok se slične ili čak oštrije izjave s lijevog spektra, poput kritike Domovinskog rata, branitelja, Katoličke crkve ili hrvatske državnosti općenito često tretiraju kao ‘kritičko mišljenje’, ‘satira’, ‘umjetnička sloboda’ ili se jednostavno prešute. Medijski fokus permanentno ostaje na desnici.
Zašto se to događa
Hrvatski mainstream, posebno oni s jačim utjecajem iz 1990-ih i 2000-ih, uglavnom je lijevo orijentiran ili pod utjecajem određenih postjugoslavenskih političkih i manjinskih krugova. To dovodi do selektivne osjetljivosti, ‘naši’ su lijevi, manjinski, srpski, oni imaju širi prostor za provokaciju, dok ‘njihovima’, dakle nacionalnim, konzervativnim, svaka riječ može biti fatalna.
Posljedica je upravo ono što se dogodilo Ivoni Milinović, jedna izjava, izvučena iz konteksta, dovela je do izbacivanja iz stranke, linča i godina užasnog stresa. Sličnih situacija s drugog političkog spektra teško se sjetiti. Zaključno, dvostruki standardi ne samo da erodiraju povjerenje u medije nego snažno doprinose polarizaciji u društvu.
Istodobno, dok se ljudi na desnici osjećaju cenzurirano i progonjeno ljevica poslovično sve optužuje za ‘ugrožavanje demokracije’, posebice kada se kritizira njihov govor. Realnost je da pravi standard treba biti jednak za sve: ako je nešto mržnja ili poticanje nasilja, onda vrijedi za sve strane. Bez obzira na ideologiju. Bez tog politika i mediji ostaju surova arena u kojoj se ‘nepodobni’ brzo žrtvuju, a zdravlje i životi postaju kolateralna šteta. I to, na žalost, uglavnom zahvaljujući vladajućima i njihovoj srednjostrujaškoj populističkoj politici dodvoravanja svemu, svakomu i svačemu.
Ivica Granić