Vukovarski branitelj i vještak za balistiku Dubravko Gvozdanović na svojim je društvenim mrežama analizirao medijsku sliku u Hrvatskoj.
“Mediji kao ogledalo ili kao projektor?”, zapitao se na početku. “U normalnom, neki bi rekli i idealnom demokratskom društvu mediji bi trebali imati dvostruku ulogu koja bi se trebala ogledati u informiranju i propitkivanju. To bi logički trebao biti aksiom političke teorije i liberalne doktrine javne sfere još od Habermasa. No problem nastaje onog trenutka kada se medij prestane ponašati kao ogledalo stvarnosti i počne više djelovati kao projektor, oblikujući tako sliku prema unaprijed zadanoj matrici.”
“U posljednje vrijeme svjedočimo sve očitijem fenomenu u kojem ‘mainstream’ mediji, a koji se inače vrlo rado kite epitetom ‘nezavisni’, istodobno demonstriraju izrazitu ideološku homogenost. Retorika profesionalne distance i objektivnosti često je tek retorička kulisa iza koje se provode jasno profilirane vrijednosne agende i ciljani narativi. Najveći paradoks cijele ove priče je u tome što isti ti mediji redovito moralno diskreditiraju svakoga tko se usudi otvoriti pitanje njihove moći u formiranju javnog mnijenja”, primijetio je Gvozdanović.
“Kao najeklatantniji primjer neću uzeti dokumentarni film ‘Mirotvorac’ jer ne spada u klasični ‘mainstream’ medij, iako bih kao svjedok vremena imao štošta reći o njegovom kredibilitetu već jedan nedavni novinski članak koji sam imao prilike vidjeti na elektronskom izdanju jednog od naših najutjecajnijih dnevnih listova, a fotografiju čije naslovnice i prilažem tekstu. Konkretan primjer ilustrira širu pojavu. U tome članku, kao što lijepo možemo vidjeti, naslov sugerira tzv. ‘pobunu’ dijela hrvatskih rukometaša (naslov ističe ‘brončani rukometaš’) protiv navodnih zloupotreba. Uz takav naslov postavljena je fotografija reprezentativaca ogrnutih u hrvatsku zastavu u društvu s Markom Perkovićem Thompsonom s nedavne proslave osvajanja brončane medalje. Na prvi pogled imamo snažnu kombinaciju u kojoj se miješa emocija, nacionalni identitet i nameće konflikt”, napisao je.
Fotografija vs. sadržaj
“Poruka koja je ovim putem odaslana više je nego jasna iako se eksplicitno ona ne izgovara. Vizualni okvir (framing) sugerira čitatelju da je dio reprezentacije bio instrumentaliziran tijekom proslave na Trgu. Međutim, kada kliknemo poveznicu koja nas vodi do sadržaja teksta i kada se on doista pročita vidimo da on nema nikakve veze s priloženom fotografijom. Naime, tekst se odnosi na kritiku izbornika Sigurdssona prema vodstvu europske rukometne federacije, dakle o sportsko-organizacijskom pitanju unutar sustava EHF-a. I tad shvatimo da fotografija nema nikakve izravne veze s predmetom članka”, nastavio je Gvozdanović.
“No ono što ima, ima asocijativnu težinu što je očito i bio cilj ove vješte manipulacije. U tome manipulativnom mehanizmu koristi se asocijativno uvezivanje kroz poznatu komunikološku tehniku ‘framinga’ u kojoj naslov sugerira pobunu i izrabljivanje dok fotografija evocira nacionalno-identitetski kontekst, a sam tekst tematizira u potpunosti nešto treće. Čitatelj prije nego što uopće pročita sadržaj već je dobio mentalnu poveznicu: rukometaši plus Thompson plus ‘pijuni’ plus ‘izrabljivanje'”, objasnio je. “U ozbiljnom uredničkom standardu fotografija bi morala ilustrirati sadržaj članka. a ovdje fotografija ciljano ilustrira emociju, a nikako ne i činjenicu. A tada više ne možemo govoriti o serviranju informacije već o ciljanoj i tendencioznoj konstrukciji percepcije. A kad je tako onda dolazimo do problema povjerenja u informaciju koja nam se potura te u konačnici i vjerodostojnost samog medija.”
Tu se nije zaustavio. “U knjizi Manufacturing Consent, Noam Chomsky i Edward S. Herman opisuju tzv. ‘propagandni model’ funkcioniranja mainstream medija. Njihov temeljni zaključak jest kako mediji u demokratskim društvima funkcioniraju kao sustavno propagandno sredstvo koje služi interesima elite filtriranjem informacija i oblikovanjem javnog mnijenja. Taj model počiva na pet filtera koji oblikuju vijesti prije nego dođu do publike. Ukoliko ih znamo ne trebamo tražiti zavjere, dovoljno je tek analizirati strukturu ponuđenog materijala.
Tih pet filtera se sastoji od:
1. Vlasničke strukture u Zapitao se potom i tko nadzire nadzornike. “Mediji su definitivno nužni korektiv vlasti. No u demokratskom društvu i oni moraju biti podložni javnoj evaluaciji. Kritika medijske manipulacije nije napad na slobodu već upravo suprotno, obrana njezine intelektualne poštenosti. Ako želimo zrelo društvo, moramo prestati prihvaćati sugestiju kao činjenicu i namontirane fotografije kao dokaz. Zamislimo da projektor zamijeni ulogu s ogledalom. U tom slučaju slika više ne bi govorila o stvarnosti već bi nam stvarnost kreirao onaj tko upravlja svjetlom. A tome upravo sve više i više iz dana u dan svjedočimo!”, zaključio je Gvozdanović u svom Facebook statusu.
Veliki mediji djeluju unutar korporativnih i interesnih okvira te je urednička politika rijetko ideološki neutralna,
2. Oglašavanja kao tvg ttb tttgt ttgt:tg;tvtt g tvtt: filtera gdje mediji ovise o tržištu i reputaciji, a konflikt je najbolji proizvod koji potiče prodaju,
3. Izvorima informacija gdje institucionalni izvori imaju prioritet, u konkretnom našem slučaju unutarnji sportski spor lakše se prenosi kao sistemski problem,
4. ‘Flak’ sankcioniranje kritičara što znači da bilo tko, tko dovede u pitanje medijski okvir biva etiketiran kao napadač na slobodu medija, i konačno
5. Ideološki filter koji u suvremenom kontekstu nije više hladnoratovski antikomunizam, već vrijednosna matrica koja određene identitetske elemente promatra s dozom suspektnosti. U našem slučaju, fotografija s Thompsonove pozornice funkcionira kao ideološki marker koji uvodi kontekst koji prateći tekst ne obrađuje, ali publika ga prepoznaje i što je najbitnije ne kritički lako prihvaća.”
Uloga sportaša
“Sportaši kao simbol ili kao alat? Svi hrvatski sportaši su, sviđalo se to nekome ili ne, simbol nacionalnog identiteta i kolektivne kohezije. Njihove pobjede i medalje nadilaze sportsku statistiku te postaju kolektivno iskustvo i emocionalni kapital nacije. Upravo zato oni su atraktivan resurs za narativno oblikovanje društvenih poruka. S jedne strane, isti mediji deklarativno se kunu u zaštitu sportaša, ističući kako im je stalo do dostojanstva njihovih uspjeha. S druge pak strane, ti isti mediji ne prežu od toga da ih kroz naslovno vizualne konstrukcije uključe u širi ideološki kontekst. Ovdje nažalost u kvazi antifašističku borbu protiv navodno nadirućeg fašizma. ” “U profesionalnom novinarstvu trebao bi postojati standard, a to bi bila upravo jasna distinkcija između vijesti i komentara. No svjedoci smo kako se sve ta granica sve češće briše. Ideološka pozicija nije problem sama po sebi, problem je njezino prikrivanje pod krinkom neutralnosti”, istaknuo je.
“Ako medij ima vrijednosni svjetonazor, neka ga deklarira. Transparentnost je legitimna. Ali kada se vrijednosna agenda provodi kroz sugestivne fotografije, selektivne naglaske i moralnu stigmatizaciju neistomišljenika kao u ovom slučaju tada uistinu više ne možemo govoriti o novinarstvu, već o ciljanom i tendencioznom oblikovanju percepcije. A kada odlučite kritički promišljati i to javno deklarirate tada se svaka rasprava o utjecaju medija na javno mnijenje automatski etiketira kao ‘napad na slobodu tih istih medija’. Dakako, radi se o klasičnoj zamjena teza jer sloboda medija podrazumijeva i slobodu njihove kritike. A ona je preduvjet zrelog demokratskog društva. Mislim, valjda bi tako trebalo biti?! Problem nije u tome što neki medij ima vrijednosni stav, dapače. Problem je kada ga se svjesno prikriva iza deklarativne neutralnosti, a provodi kroz naslov, fotografiju i emocionalni okvir”, napisao je Gvozdanović.
Ni urota ni teorija zavjere
“Nacionalni i vjerski identitet kao meta. Promatrajući hrvatske medije iz šireg obrasca postaje vidljivo da je dominantna ideološka matrica često u koliziji s tradicionalnim nacionalnim i vjerskim identitetom hrvatskog društva. Sve što afirmira taj identitet podliježe ironizaciji, relativizaciji ili problematizaciji. Istodobno, progresivne teme prolaze bez istog stupnja kritičkog filtera. Svatko onaj tko misli da je takva asimetrija slučajna jest u načelu izuzetno naivan. Ovdje se radi o proizvodu uredničkih politika i vlasničkih struktura koje imaju svoje interesne horizonte., a to ne može biti slučajno. Ovdje se ne radi o još jednoj teoriji zavjere i urote već naprosto u jasnoj strukturalnoj analizi medijskog sustava”, nastavio je.
Zapitao se potom i tko nadzire nadzornike. “Mediji su definitivno nužni korektiv vlasti. No u demokratskom društvu i oni moraju biti podložni javnoj evaluaciji. Kritika medijske manipulacije nije napad na slobodu već upravo suprotno, obrana njezine intelektualne poštenosti. Ako želimo zrelo društvo, moramo prestati prihvaćati sugestiju kao činjenicu i namontirane fotografije kao dokaz. Zamislimo da projektor zamijeni ulogu s ogledalom. U tom slučaju slika više ne bi govorila o stvarnosti već bi nam stvarnost kreirao onaj tko upravlja svjetlom. A tome upravo sve više i više iz dana u dan svjedočimo!”, zaključio je Gvozdanović u svom Facebook statusu.