Piše Vanja Zlatović
GLEDAM EVO OKO SEBE I ČITAM NOVINE
Sve se pohvale estradi i njenim prvim imenima svode na pitanje koliko im košta torbica ili što voze, kako su uredile kuću za blagdane i koga sad ljube, književne zvijezde moraju nositi šešire i šalove pa uzdisati dok govore kao da ih muči astma, mafijaši one glupe jakne s kragnama obrubljenim krznom ili kratke bundice i moraju gledati priglupo, stilistice i nogometni manageri, bankarci i poduzetnice, novinari i stilisti, sve je to zadano u svoje mimetičke okove i pravila kako bi ih društvene mreže i televizije mogle na sto koraka razlikovati i prepoznati i nastaviti reciklirati svoju priglupu bajku o moći i utjecaju, o nekoj originalnosti a…a svaka je originalnost je zadanog i izvaganog oblika i boja kao poštanska uniforma iz sedamdesetih.
Fahreta reklamira čarape na državnoj televiziji i po zagrebačkim kazalištima maše trobojnicom sa crvenom zvijezdom, na osječkom sudu se sve vrti oko satova koji vrijede čitava sela i torbama s gotovinom još deseterostrukom, istarska iredenta preprodaje čitava naselja i musava aktivistička klaka toliko vidljivo pogoduje istima i istome čemu onaj hriptavi kokainist i klaun prije ali se to bakicama i jumping ljevici koja skakuće kad napada čini nečim velikim i sve više neshvaćenim, fotografi na sahranama prikazuju podzemlje i polusvijet, rukometno plinarski mađarolci se prodaju za ljuto hrvatstvo i sve je tako otužno i rasprodano, tako otvoreno šibicarski bijedno.
Sindikalni pokret je tvrda hijerarhijska piramida uhljebstva, u kazališću su sve uloge podijeljene i glume kćeri i sinovi, glumi po Brijunima vječno orjunaštvo i brani Dodika dan danas ona garda juristika koja je bila ovlašteno tužilaštvo protiv dementnog Artuka i kojeg je jedino vješto branio condotiere Popović Srđa, noćna mora Slobinih mališana i tek malo izvan sustava moći, uz predsjednika društva zagrepčana koji nije iz Zagreba i prvog od poznatih prezimenjaka i možda dekadenta ali bar politički doslijednog desnokrilca. Sve je predstava, sve je slično padu Posavine, sve je rasprodano i utegnuto, politički i hipotekarno i intereseno.
Hrvatska je kultura i industrija zabave poput Yutelovog studija, po saborskim klupama mumla nesuvisla hrvatska desnica neke svoje kiklopske ideje i ratne rasporede iz vremena turskih bojeva, ljudi vjeruju u vladavinu reptila, u oblik zemlje po uzoru na tepsiju, navlači na bananu kondome kod Jovanovića Sweet Mary a ikonografija Srpskog sveta sviće na dvjesto kilometara zapadno od Rosinjače dok se u Beogradu špinči gradom na vodi i hrani narod kao stoka za klanje dokazima da je svijet potekao iz Vinče i da je tamo sjedio prvi srpski car i pravoslavac kako je i Platon bio, degenerik s piramidama gostuje u Muzeju Moslavine jer “on je bio kod Senada” na televiziji…
Ali ja vjerujem, glupo možda ali vjerujem, da će se u ljudima nešto duboko pobuniti i zgaditi. I da će se vratiti u prosvjetiteljsko štivo Minervinog leksikona i noću učiti glavne gradove i da u cjepivima nisu mali ljudi, da imamo bar neke šanse protiv bijelog i crnog novca koji nas treba tako glupe i mumlave.