Vrijeme stabilno, vremena nestabilna. Mnogi ne razumiju da smo ušli u novu epohu, i to grlom u jagode, to jest da je čovječanstvo već i sada jednom nogom u grobu. Oduvijek sam mrzio strojeve, jer se kvare čak i brže od ljudi. I opasni su, osobito moj automobil. No ovi novi strojevi koji se nazivaju umjetnom inteligencijom iliti superinteligencijom, prevršili su svaku mjeru. Eto ja otvorim stranicu na internetu, a stroj me pita jesam li čovjek. Da me „verificira“. Ma koji je on faktor da mene pita jesam li čovjek! Da se osvetim budali, pozvao sam mačka Maka, otvorio stranicu opet, a na pitanje jesam li čovjek podvalio sam u odgovoru Makovu šapu. I glupi stroj verficirao Maka kao čovjeka, piše Hrvoje Hitrec za HKV.
Znači, nisu ti strojevi baš tako inteligentni. Samo su opasni, jer griješe i haluciniraju, lažu i izmišljaju, kradu i provaljuju u razne sustave, pa i u vojne vjerojatno. Nekako me podsjećaju na Vučića i slične, koji radi sve navedeno, a na pitanje o suvremenoj Hrvatskoj halucinira o ustašizaciji, nacifikaciji i elektrifikaciji. Zatim priznaje da griješi, glede elektrifikacije. Vladimir Vladimirovič Vučić uči od svoga liblinga, koji je u pripremi agresije na Ukrajinu sustavno optuživao tu zemlju za nacifikaciju, ali i lagao da Ukrajinu ne će napasti. Iz Beograda pak već vrlo otvoreno poručuju da će se osvetiti za Oluju, uzgred, kao alibi, spominju nepostojeći vojni savez Hrvatske, Kosova i Albanije, koji „prijeti Srbiji“, osobito prije srbijanskih izbora. Tako isto govori Putin da mu prijeti Europska unija, a sigurno mu nije drago što postoje naznake da bi se Engleska rado vratila u Uniju.
Ne vide politički slijepci kamo vodi kulturno bratstvo i jedinstvo
Tako je to i u „regionu“, a u pripremama za novu agresiju zdušno se radi i na području kulture, već godinama i godinama, na što neki od nas upozoravaju već godinama i godinama, ali uzalud. Ne vide politički slijepci kamo vodi kulturno bratstvo i jedinstvo, posebno u filmskoj umjetnosti, a Srbijanci priređuju svadbe ili se s puno entuzijazma vraćaju u četrdesete prošloga stoljeća, te im Dara nije bila dovoljna i sada imaju Djecu s Kozare redatelja Lordana, poznatog iz tramvajskoga filma u doba komunizma. Eh, sada si je Lordan dao maha u Beogradu, zaljubljen u filmska klanja i slične perverzije, s tim da za ustaške logornike uzima hrvatske glumce, ne će valjda srbijanske. Ne će ni oni. A naši harni glumci pristaju, glume. Nego što.
U jednoj od prošlih kolumna postavio sam krucijalno pitanje: kako je došlo do kozaračke tragedije. Nije dovoljno samo pisati o posljedicama, o tome tko je sve i kako spašavao jadnu djecu, nego kako je sve počelo, i to je zadaća hrvatskih povjesnika. Istinu na vidjelo. Kako su četnici na tom području, tada u laganoj zavadi s partnerima partizanima, natjerali narod u zbjeg, u šume, kako su ondje hrvatski domobrani skupljali ostavljenu djecu, kako govore neki izvori, jer navodno nisu sva djeca rastavljena od majka tek u ustaškom logoru. Za film Zlatni rez – Djeca s Kozare treba jasno reći: Vučićevo je maslo, u okviru svega što govori i priprema, a bijedni je Lordan samo beskorisna filmaška budala, uz blagoslov blaženog Porfirija. A bitorajci neka se vade kako znaju.
“Je li Jadran film što snimio nakon mog odlaska?”
Glede Zafranovića jedan detalj: kada sam negdje u drugoj polovici devedesetih kraće vrijeme bio direktor Jadran filma, šalju meni posrednici poruku da bi spomenuti rado nešto snimao, je li, pa sam posrednicima rekao neka mi se više ne pojavljuju pred očima. Nekako u to vrijeme pojavio se bio u kafiću Jadran filma i Lepi Rade, ali je naletio na kaskadera iz moje (naše) Satnije hrvatskih umjetnika, i to nije dobro prošlo glede Lepoga… Kad već spominjem kratkotrajno moje bivanje u Dubravi, nisu to bila dobra vremena, stranci i njihovi projekti zaobilazili Hrvatsku, koja se tek izvlačila iz ratnih zbivanja (projekt filma o Sarajevu, koji je donio Branko Lustig, propao je zbog nekih svađa kalifornijskih).
Ali su zato u „moje vrijeme“ snimljena dva hrvatska filma, Kad mrtvi zapjevaju Krste Papića i Transatlantik Mladena Jurana, potonji o hrvatskim iseljenicima. Je li Jadran film što snimio nakon mog odlaska (zbog nespojivosti dviju dužnosti), ne znam, a ne znate ni vi. (Jedan dodatak, za povijest: u to sam vrijeme predlagao „koaliciju“ Jadran filma i Hrvatske radiotelevizije, pa veliki su studiji postojali i zjapili prazni, ali ideja nije prošla.)
To je listopadska kronika, površna i nepotpuna
No, da vidimo što mi ne snimamo, samo komemoriramo, osobito u listopadu, kada su Hrvati u Hrvatskoj zdušno ubijani u različitim razdobljima. Pa počnimo s komemoracijom u Gatima, gdje su 1942. srpski četnici popa Đujića i talijanska soldateska poklali stotinu Hrvata, među njima osmero djece. Pa idemo prema sjeveru, Gvozdu, gdje su partizani 1945. žive zazidali 2000 ljudi (Zrin i prije raselili), a onda na Banovini početkom devedesetih poklali Hrvate u Gornjim Jamama, među njima i opet nekoliko djece, koja ulaze u srpsku „bilancu“ od 402 ubijena hrvatska mališana.
To je listopadska kronika, površna i nepotpuna. Spomenimo i da je prvoga listopada napadnut Dubrovnik, da su u listopadu raketirani Banski dvori, ali i da su u listopadu Hrvati napokon, makar u podrumu, još jednom proglasili u lipnju već proglašenu samostalnost hrvatske države. Površan pregled, kažem, dodajem napad na Karlovac, ali neka se nađe. S tim da se srbijanskim vazduhoplovcima za Banske tek sada sudi u Zagrebu, u odsutnosti, naravno. Munjevita reakcija hrvatskoga pravosuđa. U isto vrijeme kada iz Beograda već prijete drugim poluvremenom. A očekujemo i svečani sprovod Biljane Plavšić, hajde Porfirije, ne ćeš valjda izostati, budi muško.
>Hitrec: Zagreb po mjeri moralista; grbove hrvatskih postrojbi prebojiti, Porfirija oslikati
Je li ovo doista kraj zlatne ere hrvatskoga nogometa?
Eh, listopad. Kod mene nešto između Divlje horde i Nemilosrdnih gadova, to jest opaka banda Tor, Mak, i luda Luna, nađena na deponiju, a sve više sumnjamo da je pas, jer izgleda kao vuk, zavija kao vuk, kreće se kao vuk, radi nam štete kao svojedobno Vuk Karadžić. A svi oni vole gledati televizijske športske programe, što me vodi do najnovije hrvatske listopadske tragedije, na Rujevici. „Pa kak to igraju, di je Dalić?“ pita me Tor. „Pa kaj je to hrvatska reprezentacija“, čudi se Mak, a kada pada sedma lopta u našu mrežu, pokunjeno se povlače u svoja skrovišta. Mak se ni danas nije pojavio, ne jede, ne pije. Finili su, Mare, bali. Prošla baba s kolačima i slično. A je li ovo doista kraj zlatne ere hrvatskoga nogometa, koji je Hrvatsku promovirao u svijetu bolje no itko? Bili smo moćni, a sada smo bilići.
Zato Tor i je komentiramo prijedlog Miroslava Redea da se stadion u Zagrebu nazove po Dražanu Jerkoviću, valjda ne ovaj propuhni nego drukčiji, ali u biti je prijedlog u redu, ipak je (hrvatski) Draža bio vjesnik Hrvatskoga proljeća. (Inače, zadnju utakmicu u životu igrao je Jerković u Vinkovcima, a potpisnik ovih redaka bio s njim u istoj momčadi, utakmica novinari pojačani Dražom protiv veterana vinkovačkoga Dinama. Utakmicu smo mi novinari slavno izgubili, ja slabo igrao desnoga beka, nego što, uvijek desno, ali ipak bolje nego ovi na Rujevici.)
Shvatite ovo kao manji izlet u šport
Da, da, svašta sam radio u životu. Kada sam već zabrazdio u šport, evo nekoliko anegdota iz Sportskih novosti, gdje sam proveo mnoga ljeta. Hrgovićev aktualni uspjeh podsjetio je mnoge na Parlova i Beneša. Parlova sam poznavao, kako ne bih, dolazio je u redakciju, išli smo na kavu u obližnje kavane, gdje su pijuckali vjesnikovci. Ja hodao ispred njega i opaljivao čvrge novinarima koji mi se nisu sviđali. Opaljivani, okrenuti leđima, skočili bi, za tučnjavu spremni, a onda ugledali Parlova i smirili se. Beneša nisam osobno upoznao, ali smo razgovarali telefonom u danima kada se oporavljao u njemačkoj bolnici. Nekako sam uspio dobiti brojeve telefona, pa i Beneša na telefon, bilo mu je drago što se raspitujemo o njegovu zdravlju, vrlo teškoj ozljedi oka. U ratno vrijeme devedesetih živio je u Banjoj Luci, sam, napušten i siromašan, bolestan, izložen srpskim provokacijama. Ondje je i umro.
Shvatite ovo kao manji izlet u šport. Ali spomenuo sam gore televiziju, a nismo moja Divlja horda i ja gledali samo kako Englezi dobivaju sedmicu na lotu, nego i Knjazovu emisiju o tajnama Prisavlja, beskonačnim hodnicima i trgom bez ljudi, pa i o razizemlju gdje je arhiv. Ogroman broj kazeta, a u dnu iza vrata nalik onima u bankama specijalno zaštićena djela. Među njima su i Smogovci, tako dobro čuvani da ih ni publika ne može vidjeti. Za informaciju: upravo pišem pismo pravobraniteljici za djecu, u kojemu tvrdim da je nerepriziranje Smogovaca na HTV-u eklatantan primjer zlostavljanja djece sadanjega naraštaja.
Izbori u BiH
Čudo Božje, ima i dobrih vijesti, dolaze iz BiH. Hrvati na izborima napokon se probili u predsjedništvo BiH, nakon što su na mnogim prošlim izborima dobili lažnjaka. Darijana Filipović djeluje snažno, politička Amazonka, a ima i sestru blizanku, za svaki slučaj. Strašno je jedino to što smo morali zahvaljivati muslimanima, oprostite, Bošnjacima, da se nisu pretjerano miješali, kao inače.