Zaboravite akademska retorička prepucavanja i stilsko uvođenje u polemiku Matoša ili Krleže.
Danas polemičari odmah skidaju rukavice, a kad se rukavice skinu onda tu više nema polemike nego počinje rat. Srećom još samo verbalni.
Otpad u mojoj Lici još uvijek je tema broj jedan. Treba pronaći krivca. Tko je glavni krivac? Oporba naravno zna. Tko bi drugi bio kriv ako ne Plenki. U Hrvatskom saboru se nalazi 151 zastupnik koji predstavljaju zakonodavnu vlast. SDP i Možemo! su simpatična opozicija koja godinama strpljivo čeka da, kartaški rečeno, dođu “na štih”. Kako sami s vremenom ne bi postali “politički otpad”, stalno napadaju vlast. Tako su jedva dočekali aferu s otpadom u Gospiću i na drugim mjestima.
Nekako mi se čini da je na redu prastara strategija zvana “sad ili nikad”. Iz godine u godinu HDZ ovako ili onako ima većinu i vlada, a u oporbi vlada “bijes i histerija”. Sad se kao spas s neba iznenada pojavio dugo očekivani znak – OTPAD. Galame kako bi zbog običnog otpada Vlada trebala dobiti napokon jedan zdravi i čvrsti vritnjak! Ma je li to pošteno, drugovi? Jesu li vaši na regionalnim i lokalnim sredinama učinili baš sve i na vrijeme kako ne bi došlo do ove afere? Nisu! Kad bi samo zbog otpada pala Vlada, bio bi to zgodan presedan.
Je li to pošteno, drugovi?
Vlade k’o Vlade, padaju iz “normalnih” razloga. Zbog inflacije, korupcije, gospodarskog neuspjeha i čitavog niza drugih nesposobnosti. Ipak oporba se i dalje nada i, uz svesrdnu podršku ljevičarskih medija, ne popušta u prozivkama vlasti. To što štete ličkom gospodarstvu za njih nije neki veći problem. Kad oni zasjednu na vlast sve će opet procvjetati (kao i u Zagrebu) pa i ličko gospodarstvo.
Mnogi se političari pokvare još u garantnom roku.
Kad je procurilo, svi počeše prati ruke.
Mate Granić tvrdi ustaša? Ma, dajte…
Ima i pravih tragedija koje se događaju oko nas, a mi ih nismo dovoljno svjesni. Recimo, ono što se je “desilo” drugu Lordanu Zafranoviću. To je pravi politički horor. Kaže naš “Lord”: “Ja sam emigrirao zbog toga što su se ustaše 1991. vratile u Hrvatsku. Morao sam napustiti zemlju, bilo je opasno za život”. Osjetio je “lord” da je frka jer je na vlast došao “tvrdi ustaša” Mate Granić pa je naš “Lord” dao petama vjetra. Koje su sve tragedije i drame doživljavali naši jugovići dok se nisu snašli pa se počeli masovno”iseljavati” u HDZ.
Naglo je smršavio kad je vidio koliko je upao u go*na.
Ništa nije prije, sve je poslije.
U susjednoj BiH nakon osam godina političkog “nasilja” pobijedio je napokon zdrav razum. Naime, pobijedila je hrvatska predstavnica Darijana Filipović koja će od sada sjediti u predsjedništvu BiH. Napokon je došao kraj (Bošnjaka) Komšića kojeg su birali Bošnjaci za Hrvate. Ipak, pitanje promjene izbornog zakona BiH ostaje i dalje neriješeno. Čoviću je to jasno i zato je još u izbornoj noći naglasio kako treba promijeniti izborni zakon. Ovaj puta Hrvatima u BiH se, da kažemo laički, “posrećilo” jer se na bošnjačkoj strani vodila borba između Denisa Bećirovića i Bakira Izetbegovića pa su oba bošnjačka kandidata mobilizirala što veći broj bošnjačkih glasova za sebe, tako da Komšićev trabant Slaven Kovačević nije uspio dobiti potreban broj bošnjačkih glasova za svoj izbor kao hrvatski predstavnik. Rekla bi moja žena da nema uspjeha bez zgodne, sposobne mlade žene. Pa neka ti je Darijana sa srećom!
Uspjeh može biti varljiv dočim je neuspjeh uvijek stvaran.
Nije pobijedio voljom birača. Pobijedio je njihovom nevoljom.
Dvostruki kriteriji i licemjerje ljevičara
U subotnjem Jutarnjem novinar Filip Pavić optužuje branitelje da su protiv estrade. Tvrdi kako su razlozi otkazivanja regionalnih izvođača na traženje branitelja uglavnom “veličanje četništva i srpske vojske, drugi podržavaju srpske ratne zločine…” Zamislite kakvi su to bezvezni razlozi? Jugovićima godi ušima slušati četničko veličanje pa tko ima pravo u Hrvatskoj to zabraniti? Za sociologa Krešimira Krolu, kojeg Pavić citira, trideset godina nakon rata vježbati “domoljubnu pravovjernost” (kako on to naziva) je promašeno.
Zanimljivo kako je od Drugog svjetskog rata prošlo sedamdeset godina pa ne samo kod nas nego i u cijeloj Europi nije dopušteno veličati fašizam i nacizam. Krolo dalje kaže: “Međutim, činjenica je i da politička vlast braniteljske zabrane prešutno tolerira. Naime, braniteljska otkazivanja koncerata uspješnija su isključivo u gradovima i mjestima gdje je HDZ na vlasti… S druge strane, one ne prolaze u Zagrebu, Istri i na Kvarneru…” Znanstvena istinoljubivost druga Krole, da je imalo ima, obvezivala bi ga da istakne kako su zabrane koncerata domaćih izvođača započele baš u Istri zabranom koncerta M.P. Thompsona, a nastavile se pod ljevičarskom vlašću Možemo! u Zagrebu. Ali, čemu se čudimo? Ljevičari broje samo one činjenice koje idu njima u prilog. To je razina njihove znanstvene istinoljubivosti.
Nekada se crvenilo od sramote. Danas se crveni samo od bijesa. Stid je postao teret, a obraz je postao jeftin.
Kažu da će uvijek postojati olovka za pisanje budućnosti, ali nikada gumica za brisanje prošlosti.
Kažu da nas ne muči odljev mozgova nego ostanak idiota.
Mogli bi se razočarati u Biliću
Poznati jugović Jurica Pavičić u Jutarnjem pokušao je isplesti panegirik Slavenu Biliću kao urbanom divu koji se ne mijenja i kao najuspješnijem treneru. Na stranu činjenica da je Bilić itekako poznat i priznat u hrvatskom nogometnom svijetu i bez Juričinih nategnutih hvalospjeva, loš start kao izbornika ni on ne može preskočiti.
Ali zato treba olajati i ocrniti cijelo okruženje u koje se Bilić vratio ne bi li se tako Bilićev lik i djelo iz ranijih razdoblja uljepšao. Kaže Jurica da je svojedobno Dalić preuzeo repku i s njom (doduše) postigao nedosegnute uspjehe, ali je i vratio na tvorničke postavke. “Opet je – kao devedesetih – postala ispostava plemenskog, klerikalnog i prangijaškog nacionalizma… (repka) je jedino u čemu je hrvatski nacionalizam uspješan. U svemu drugome Hrvatska je neuspješna, a ako gdjegod i jest uspješna (kao u književnosti i pokatkad znanosti) to su uspjesi urbanih jugoslavena, komunjara i pristaša cijepljenja…”. Odavno je znano da “urbani Jugoslaveni”, u koje Jurica očito upisuje i sebe i Bilića, nikada nisu mogli smisliti Dalića i njegov utjecaj na nogometnu repku, ali i na domoljubnu atmosferu koju je obnovio. Zato ga Jurica naziva “vjerski guru fra Dalić”.
Stalno su napadali Dalića preko medija, ali nisu mu mogli nauditi jer je iza sebe imao rezultate. I to ne zbog “plemenskog i klerikalnog” nacionalizma već zbog ustrajnog rada svih u repki i iskrenog domoljublja. Zato su ljevičari i jugofili odahnuli kad je Dalić napokon otšao, a stigao je na čelo repke “njihov”, nadaju se, “urbani jugoslaven” – kako kaže Jurica. Kaže ponosno Pavičić: “On ne drži ruku dok svira himna. Druguje s tim Dežulovićem. Sluša neke engleske bendove…” To su za Juricu prvi dobri znaci da je Bilić ipak “njihov”. Međutim, svaka nada je varljiva. Ono što Jurica ne želi shvatiti je da je Bilić vrlo hrvatski orijentiran i da bi se njegove panegirike mogle vrlo brzo pretvoriti u histerično cmizdrenje nad još jednom, novom pojavom nogometnog “nacionalizma”, samo ovaj puta na drugačiji način, pod vodstvom Bilića. No, za takav uspjeh Biliću trebaju rezultati.
George S. Patton je jednom rekao: “Uspjeh je koliko visoko odskočite kad dosegnete dno”.
Uspješan čovjek je onaj koji otkrije što nije u redu s njegovim poslom prije nego što to otkrije njegova konkurencija.