Nakon bilo kojeg rata na štih dolaze ratni heroji i “ratni miševi”. Naravno, već po prirodi stvari miševi su daleko glasniji. Oni se prave kao da su oni rat dobili.
A tko će rat dobiti ako ne miševi? U toj kanonadi busanja u prsa junačka najmanje dižu glas oni koji su u ratu aktivno sudjelovali bilo direktno bilo tako što su osjetili strahote rata na svojoj koži.
U zadnjem Hrvatskom tjedniku zaiskrilo je između Leona Lučeva, glumca u jednom ratnom filmu, kojeg neki nazivaju “četnički filmski pamflet”, i bojnika Željka Aužine. Bez akademske polemike, onako direktno u glavu… Naslovna stranica Hrvatskog tjednika govori sve: “Laže ! Pobjegao s bojišnice nakon 10 dana i postao 60-postotni invalid na temelju mišje groznice”. Klanjam se svakom tko je bio na bojišnici makar i samo deset dana pa makar bio i “ratni miš”. Ovo je klasičan hrvatski rat nakon rata.
Lučevu baš ne služi na čast što je glumio u Zafranovićevom filmu. Ali on je glumac, a mnogi takvi, živeći od glume, žive stalno u financijskoj neizvjesnosti, da ne kažem neimaštini, pa su skloni prihvatiti svaku dobro plaćenu ulogu. Bila ona i u “četničkom pamfletu” Zafranovića. Ipak, redateljev uradak nije uspio pomoći “prijatelju” Vučiću da se održi na vlasti pljujući po Hrvatima. A Lučevu sad preostaje samo da se “pere” od pljuvački Hrvata. Pri tome mu sudjelovanje deset dana u Domovinskom ratu baš i neće pomoći. Ljude se sudi po djelima, a za prava djela treba imati karaktera…
I mlađe generacije ostaju vezane uz svoju velikosrpsku ideologiju
Kako ćeš prepoznati pravu priliku ako je nikad prije nisi vidio.
Oscar Wilde je jednom napisao da većina ljudi na životnoj pozornici svoje uloge glumi – po-četnički.
Već sam u prošloj kolumni naglasio kako mi u Hrvatskoj nemamo nekog prevelikog razloga za oduševljenje promjenom vlasti u Srbiji. I to ne zato što bih žalio za Vučićem. Ne daj Bože!
Ne treba, naime, zaboraviti kako, nakon svih iskustava i obećanja, Srbija i dalje ostaje čvrsto vezana uz svoju velikosrpsku ideologiju. To je sad već duboko ukorijenjeno u mnogima, pa i u mlađoj generaciji, jer odljepljivanje od mitova i priznavanje povijesnih zabluda ide jako, jako teško. Zato buduću sudbinu Vučića ne treba vezati uz ozbiljne promjene političkog smjera u Srbiji. Vučić je otišao u povijest, ali njegova politička ostavština može nastaviti i dalje živjeti u Srbiji. “Bumo videli”, rekli su slijepci!
Što nama preostaje u takvoj neizvjesno izvjesnoj situaciji. Čekati razvoj događaja i s krajnjim oprezom procjenjivati poteze nove vlasti. Sanitarni politički kordon je nužan. Srbija se neće brzo i lagano odreći svojih povijesnih zabluda. Napose vječnih apetita prema zapadu. A između Srbije i “zapada” uvijek stoji Hrvatska.
Osobito sad kad je Hrvatska čvrsto izborila svoje mjesto u zapadnoj hemisferi. Hrvatskoj odgovara mir i red na granici sa Srbijom, ali drugo je pitanje odgovara li to i Srbiji. Bila ona Miloševićeva ili Vučićeva ili neka treća. Mi državu imamo, predugo smo je čekali i s njom smo sasvim zadovoljni. Ne gledamo preko tuđih granica, ne prebrojavamo Hrvate u susjedstvu, ali naravno da se brinemo za njih i njihova prava. To je obveza koja je ušla i u naš Ustav. Ne tražimo da se dio BiH u kojem dominiraju Hrvati pripoji Hrvatskoj. Članica smo EU-a, NATO-a, Vijeća Europe, u Schengenskom smo području i u europskoj monetarnoj uniji pa je naš razvoj prema zapadu osiguran i ne trebamo stalno gledati preko granice na istok, što rade komšije. Oni žive u prošlosti, zatvoreni u svoju velikosrpsku ideologiju tako da će trebati proći puno, puno vremena prije nego li neka nova generacija u Srbiji izbori korijenite promjene i zaokret od Rusije prema zapadu. Treba nam samo mir sa susjedima i sigurnost koja potiče svekoliki razvoj. A on ide pa stane, pa opet pomalo ide. Bez mira nema napretka.
Oscar Wilde je rekao: “U nekim zemljama ništa nije nemoguće – osim korijenite promjene” i “ne volim riječ reforma, to obično znači ostaviti stvari onakvima kakve jesu”.
Ukrajincima moramo i dalje pružati ruku
Mi smo se uspjeli izboriti za naše “perec” granice i slobodu nakon četverogodišnjeg krvavog rata protiv istočnih komšija. Ukrajini to, na žalost, ni nakon četiri godine još ne uspijeva. Hrvatska pomaže Ukrajini naoružanjem, humanitarnom pomoći i zbrinjavanjem izbjeglica. Samo u 2025. Hrvatska je platila privatnim vlasnicima za zbrinjavanje raseljenih osoba iz Ukrajine 124,8 milijuna eura. Dobro je da možemo pomoći ljudima u nevolji! Ali kad će doći vrijeme da oni, zbog kojih ukrajinski državljani bježe iz svoje domovine, sami počnu plaćati za ukrajinski egzodus na zapad? Mi dobro znamo kako smo i sami u nedavnoj prošlosti morali bježati s vlastitih ognjišta. Samo tada zapadne zemlje nisu baš imale sluha za nevolje naših ljudi. Sami smo ih zbrinjavali kao i 750.000 izbjeglica iz BiH. Danas kad imamo slobodnu, demokratsku i razvijenu državu, moramo pokazati da nismo zaboravili svoju prognaničku povijest i pružiti ruku onima koji su morali napustiti svoju državu, svoje mjesto i svoju sredinu… Stoga je 124 milijuna eura za nesretne izbjeglice iz Ukrajine ipak samo kap u moru.
Iako se danas baš i ne zna točan broj Ukrajinaca raseljenih diljem svijeta, ipak to je ogroman broj. Kad rat jednom ipak završi dio njih će ostati živjeti izvan Ukrajine u zemljama u kojima su se kroz tako dugačko razdoblje već udomaćili i izgradili nove živote. Međutim, siguran sam da će se dio njih sigurno vratiti u svoju domaju. Živio sam puno godina u San Franciscu, u bogatoj Kaliforniji. Prekrasan grad. Bogat i atraktivan. Ipak, u mojim snovima i mislima neprekidno su mi se vraćale uspomene na Trešnjevku, rodna Plitvička jezera, siromašnu Liku, moje prijatelje u Zagrebu…. To je nostalgija za rodnim krajem koja te vuče natrag i kad ti je vani život osiguran i stabilan.
Očekivanje je produženo čekanje.
Mudraca su pitali “Što je to ljutnja?” “To je kazna koju si namećemo za tuđe pogreške!”
Sjećate li se kad se Milanović zalagao za ukidanje Ustavnog suda kao nepotrebne institucije. E, sada je pružio “pipce” prema SDP-ovim ustavnim sucima i ustavnoj sutkinji koja podržava Možemo! kako bi blokirali rad ionako krnjeg suda. Prvo je SDP onemogućio izbor tri suca Ustavnog suda jer nije htio pregovarati s HDZ-om, a sada su potpuno onemogućili rad Ustavnog suda.
Navodno trojici sudaca je zasmetalo što se sjednice (i njihove mudre diskusije) snimaju pa su u znak protesta prestali dolaziti na posao. Krasno! Zamislite da u nekoj tvrtki djelatnici odbiju dolaziti na posao jer su uvedene kamere koje ih snimaju dok rade i da li rade. Bi li dobili odmah otkaz? E, kod ustavnih sudaca to ne ide. Njih je izabrao Sabor dvotrećinskom većinom i sad se ponašaju kao “svete krave”. Umjesto da štite Ustav oni ga krše i onemogućavaju rad te važne državne institucije koja kontrolira ustavnost i zakonitost u državi.
Ovakva blokada sustava dio je aktivističkih metoda Možemo! kojoj se sad pridružio i SDP sa svojim samoproglašenim predsjednikom vlade Hajdaš Dončićem, a koji, zajedno sa sektom Možemo! bolesno hoće na vlast. Moguće je razumjeti da političke stranke žele doći na vlast. Ali u demokratskom društvu to se radi na izborima, a ne rušenjem i blokiranjem rada institucija. Kad im nije uspjelo nagovoriti građane da smijene vlast na ulici tijekom njihove proljetno/ljetne šetnje diljem Hrvatske, pokušali su s aferom otpada u Gospiću. Kad ni to nije dalo željene rezultate sad ruše institucije.
Počelo je s Ustavnim sudom, a već se sutra može nastaviti s izgredima tzv. mladih na ulicama. Poznato je da se i u drugim velikim gradovima diljem EU-a “mladi” valjaju ulicama prosvjedujući zbog loših životnih uvjeta. Sve to popraćuju divljanjem, uništavanjem imovine i ozljeđivanjem ljudi. Svi se slažu kako su ti prosvjedi inicirani i vođeni od strane ljevice koja sve više gubi vlast u raznim europskim državama jer je svojom nemuštom politikom i izazvala krizu u kojoj danas živi Europa.
Čitam u Večernjem kako Možemo! i SDP obećavaju rješavati zbrinjavanje otpada i hvata me smijeh. U Zagrebu su na vlasti već više od pet godina i nisu po tom pitanju napravili gotovo ništa, a sad se busaju u prsa junačka kako će oni riješiti problem smeća i otpada. Da su bar tako jaki na djelima kao što su jaki na jeziku. Naravno, naivci će povjerovati u ovakve njihove bajke, pa i glasovati za njih, ali poslije će se lupati po glavi.
Nakon svakih izbora ljudi su pametniji. Nauče da nisu pametno izabrali.
Uđe čovjek u ispovjedaonicu i počne: “Oče, zgriješio sam”. “Kako?” upita ga svećenik. “Pretukao sam jednog političara”. Svećenik će na to: “Sinko, ja sam ovdje da slušam tvoje grijehe, a ne tvoj doprinos zdravijem društvu”.
Javio se lijevoruki Jurica Pavičić s “partijskom” analizom da je Vučićev pad za hrvatske nacionaliste jako loša stvar. To je kad i pišeš lijevom nogom.
Zvonimir Hodak