Foto: IKA
Homilija gospićko-senjskog biskupa Zdenka Križića na misi koju je predslavio u zagrebačkim Šestinama, u utorak 28. veljače 2023., na 127. obljetnicu smrti oca domovine Ante Starčevića.

U današnjem evanđeoskom odlomku smo čuli Isusa koji poučava svoje učenike kako moliti da bi molitva bila ispravna i isprosila nam od Boga ono što nam je potrebno. Naučio nas je dragocjenu molitvu Očenaša.

Isus je u tu molitvu stavio sve potrebe čovjeka, kako one duhovne tako i materijalne. Očenaš nije samo prošnja, Očenaš je životna obaveza. Da bi molitva Očenaša imala snagu, ona ne može ostati samo na riječima nego se mora pretvoriti u život. Bez toga se, molitva Očenaša, svodi samo na fraze koje su lijepe, ali prazne.

Pojasnimo to u najkraćem samo sa dvije molbenice Očenaša: Mi molimo: „Sveti se ime tvoje.“ Što to znači? Od koga se očekuje da sveti ime Božje? Od nas, njegovih vjernika! Ako mi živimo u skladu s Božjim zapovijedima, onda i druge potičemo da se zainteresiraju za Boga, da tog Boga požele i zavole.

Naprotiv, ako mi Boga psujemo, njegovo ime uzalud i isprazno izgovaramo, onda drugima svjedočimo da ni mi sami ne držimo puno do Boga u koga vjerujemo. Apostol Pavao u poslanici Rimljanima izričito upozorava vjernike koji žive nepošteno i razvratno, govoreći im: „Ime se Božje, vašom krivnjom, grdi među narodima“ (2, 24).

Vidimo, kako moliti „sveti se ime tvoje“, i živjeti nepošteno pretvara molitvu Očenaša u laž. Kako onda ovakva molitva može imati snagu? Kako ovakva molitva može išta od Boga isprositi?

Ili molimo zaziv u Očenašu: „Otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Kada ovo moli netko tko nije izmiren s nekom osobom ili s mnogima, onda je ova molitva posve čudna i nakaradna. Ako molim Boga da mi oprosti kako i ja praštam, a ako ja ne praštam, onda zapravo molim Boga da mi ne oprosti. Tada je ova molitva uistinu smiješna. Što onda ovakva molitva može od Boga isprositi? Ništa!

Mogli bismo u ovom smislu sagledati svaki molitveni zaziv u Očenašu, i lako bismo otkrili kako naša molitva može postati nevaljana, lažna. Onda se ne treba čuditi, ako Bog na takve molitve ne odgovara.

Ovo ne znači da moramo biti bez grijeha da bi naša molitva bila valjana. Ne! Ono što moramo jest nastojati i boriti se da, kao vjernici, budemo bolji, autentičniji. Bez borbe nema duhovnog napretka. Tako je na svakom području. Bog kada vidi da se trudimo, da nam je stalo biti bolji, onda on rado prima našu molitvu i uzvraća nam s onim što nam je najpotrebnije.

Molitva ima snagu činiti čuda, jer nas Isus nije lagao kada je rekao: „Molite i primit ćete, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se“ (Mt 7, 7). On je to i životom pokazao: nikada nije odbio poniznu molitvu ni jedne osobe. Učinio je tolika čuda i nije prestao činiti do danas.

Braćo i sestre, nemojmo dopustiti da prođe i jedan dan bez da uputimo Bogu neku molitvicu za sebe i za druge. Molitvom približavamo Boga osobi za koju molimo. Kako je važno da roditelji svakodnevnom molitvom približavaju Boga svojoj djeci da ih on čuva i vodi na njihovom životnom putu!

Nemojmo svesti našu molitvu samo na prošnje, samo na „Bože daj“, nego znajmo i zahvaljivati Bogu za primljene darove, i za one kojih često nismo postali dovoljno svjesni da smo ih primili.

Ove godine obilježavamo 200 godina od rođenja dr. Ante Starčevića, jednog od najvećih ljudi u povijesti našeg naroda, kojega su, zbog njegova neumornog rada za slobodu naše domovine, spontano nazvali „Ocem domovine“. Naš veliki pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević ga predstavlja kao našeg Mojsija koji će izvesti narod iz sužanjstva u željenu slobodu. Taj veliki čovjek našeg naroda rođen je u Velikom Žitniku kod Gospića, a svoj smiraj je našao ovdje u Šestinama, na tada siromašnoj periferiji grada, na grudi koja je simbolizirala rubnost i siromaštvo našega naroda.

Vrijeme u kojem je živio i djelovao Ante Starčević bilo je iznimno teško i bremenito. Narod je pod tuđinskom vlašću koja sve čini da ga odnarodi, da mu oduzme njegov nacionalni identitet. Starčević se zauzima odvažno i hrabro u obranu tog nacionalnog identiteta i okuplja oko sebe ljude s ciljem da se izbori toliko željkovana sloboda i neovisnost.

U tim kompleksnim političkim okolnostima nije bilo nimalo lako naći pravi put da bi se došlo do tog cilja. Trebalo je igrati različite političke igre između velikih sila toga vremena od kojih smo kao narod bili posve uvjetovani i koje su sve činile da do tog cilja ne dođemo.

U takvim okolnostima traženje puta slobode nije bilo nimalo lako, pa nije čudno što je u svemu tome bilo i podosta lutanja. I dr. Starčević je često plivao u tim neizvjesnostima. Bio je kritičan prema svima onima za koje je smatrao da ne gore njegovim žarom za narod i domovinu. Udarao je po mnogima, a nije štedio ni kler ni Crkvu smatrajući da se dovoljno ne zauzimaju za slobodu domovine i neovisnost od Austrije i Mađarske.

Međutim, ono najvažnije jest to da je iskreno tražio samo dobro naroda, ne svoje osobno. Da je tražio svoje osobne interese, mogao se posve dobro snaći i imati miran i vrlo komotan život.

No, on je sve poduzeo da narod učini svjesnim vrijednostima slobode i neovisnosti, da narod uvjeri da se isplati podnijeti sve žrtve za te uzvišene ideale. Mnoge njegove poruke i danas su vrlo aktualne.

Tako se on obraća narodu s ovim riječima: „Najstrašnije su vam riječi da ćete mene slijediti. To ne! Ako trebate goniča tražite ga sebi negdje drugdje. Ja niti koga vodim niti gonim. Ovo je baš glavna nesreća Hrvata, da se drže ljudi, a ne načela i programa. Zato je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačije ispadaju nego li je on očekivao … Mi ćemo jedan za drugim u zemlju, a program i narod trebaju živjeti. Ja ne držim ni izdaleka do svojih nazora koliko vi, nego razmišljam kako mogu i kažem iskreno kako znam. Tako trebamo svi raditi. Kada se mišljenja obrade i izbistre: držimo se onoga koje je najbolje, i najpogodnije za sav narod. Tako ću biti ja s vama i vi sa mnom: svi ćemo biti jedno za dobro domovine.“

Kako su lijepe ove riječi i ove ideje! Ovakvo djelovanje jamči budućnost: da svi iskreno traže samo dobro naroda, bez obzira koja je stranka na vlasti.

Dr. Starčević ne traži da se slijedi njega ili njegovu stranku, nego ideale. On ne želi biti narodu Mojsije nego traži da Mojsije bude svaki Hrvat. Do ideala se dolazi zajedničkim nastojanjem, razmišljanjem i vrednovanjem.

On posebno upozorava na jednu ozbiljnu manu našeg naroda koja često postaje izvorom mnogih naših nesreća, pa veli:

„Mi svakom vjerujemo bez da promišljamo“. Ovdje on ne sugerira da imamo nepovjerenje jedni prema drugima, nego da ne vjerujemo naslijepo. On želi da se kroz argumentiranu diskusiju iskristaliziraju najbolja rješenja za sav narod. Ovo je itekako mudro, jer to zahtjeva od svih da razmišljaju i traže, a ne samo da slušaju i slijede. Kada bi bilo više dijaloga, gdje u prvom planu nisu osobni ili stranački interesi, nego interesi naroda, napredak ne bi mogao izostati.

Kod Starčevića stalno odzvanja ono što je, kako veli, „najbolje i najpogodnije za sav narod“. Tu je i njegov veliki vapaj, uvijek aktualan, a danas posebno „biti svi jedno za dobro domovine“, kako veli on.

Na drugom mjestu napominje da je „svaki sin domovine dužan služiti svome narodu i primiti svako mjesto koje odgovara njegovim sposobnostima, i na kojem može domovini kakvo dobro iskazati“.

Naglasak je na „primiti ono što odgovara sposobnostima“, a ne podobnostima, a cilj mora biti uvijek opće dobro.

Ovo su pravi ideali. Kako bi bilo dobro kada bi svi imali u srcu ovakve ideale! Napredak bi sigurno bio veći, a solidarnosti ne bi nikada uzmanjkalo.

Neka ove želje Oca domovine, zažive i zasjaju u srcima svakog našeg čovjeka i bace svoj bljesak na cijelu Domovinu, da budemo više „svi jedno za dobro Domovine“, kako će reći on. Ovo nas sve obvezuje: svakog pojedinca, sve stranke, a i mjesnu Crkvu.

Neka nam dragi Bog svima u tome pomogne, a napose onima koji su danas najodgovorniji za Domovinu, za njezin napredak i njezino blagostanje. Amen. (IKA)

anita m.