Piše Filip Kuštro
Nakon Hrvatskog proljeća – imamo li danas Hrvatsko ljeto?
Pitanje nije retoričko, a odgovor nije ni akademski, ni politički. On je duboko ljudski, emocionalan, stvaran. Vidjeli smo ga, čuli i osjetili 5. srpnja u Zagrebu. Nije to bio “samo koncert”. Bio je to referendum. Ne o članstvu u nekoj uniji. Ne o zakonima. Bio je to glasni, dostojanstveni referendum o tome tko smo, što osjećamo, što ne damo, i što nas spaja.
Hrvatska je tog dana, bez stranke, bez propagande i bez PR strategije – jednostavno progovorila srcem. I nije zazvala ništa novo. Zazvala je ono što je uvijek tu – samo često potisnuto, ismijano, zabranjeno, iskrivljeno.
Simboli koje ne damo, a to su ZASTAVA, KRIŽ, GOSPA I KRUNICA!
Thompsonov koncert nije bio samo glazbeni događaj. Bio je prozor u dušu naroda. Zastave, pjesme, suze, ponos. Da, ponos – riječ koju su godinama pokušavali istjerati iz našeg rječnika. Htjeli su da se sramimo onoga što su naši branitelji nosili na ramenu, što su naši stari čuvali u pjesmama, a mi prenosili djeci u šaptu – kao da je nešto zabranjeno.
Ali taj šapat je 5. srpnja postao grmljavina. Nismo zaboravili, samo su mislili da jesmo
Naziv “Hrvatsko ljeto” ne znači da je počeo nekakav novi pokret. To nije organizacija. To je stanje duha. Vrijeme kad se istina ne šapuće. Kad više nije sramota voljeti svoju zemlju javno. Kad više ne pristajemo na lažni pluralizam koji tolerira sve – osim Hrvatstva.
Jer dok se nama propovijeda “inkluzivnost”, naša se glazba zabranjuje. Naše se pjesme proglašavaju govorom mržnje. Naši se simboli proglašavaju zaostalima. A naš identitet – opasnim.
DOSTA!
Ovo će ostati trajno upisano kao ljeto koje nisu mogli ugasiti, a još nije gotovo.
Hrvatsko ljeto nije počelo ove godine. Buktalo je tiho godinama, u obiteljima, u školama, na stadionima, u crkvama. Samo su ga pokušali ugasiti. Cenzurom, podsmijehom, montiranim etiketama.
Ali ono što je autentično – preživi sve. I kad nema medijskog prostora. I kad nema političke zaštite. I kad ga se briše s radijskih valova,portala i televizija – pjeva se u autima, školskim hodnicima, svatovima.
Hrvatsko ljeto je tu!
I zato neka se zna – Hrvatsko ljeto nije sezona. Ono je stanje.
Stanje u kojem Hrvati više ne pristaju da ih se preodgaja. Da im se uređuje emocija. Da im se brišu tragovi. Neka se zna – nije to nikakva nostalgija. To je otpornost. Otpor prema tome da budemo gosti u vlastitoj zemlji.
Oni koji ismijavaju – neka i dalje ismijavaju. Neka broje klikove i lajkove. Mi ćemo brojati srca, zastave, zajedništvo.
Jer “ i dok je srca, bit će i Kroacije.” A ovo ljeto pokazalo je da to srce kuca snažno.