Prenosimo jednu Facebook objavu Bernarda Jurišića od prije dvije godine koji se prisjetio hrabrog čina Hrvoja Maleša nekadašnjeg predsjednika HNK Hajduk koji je svojim postupcima prodrmao učmalu nogometnu žabokrečinu u Hrvatskoj. Budući je obljetnica događaja ovih dana status prenosimo uz korekciju da se radi o 12 a ne 10 godina
Prije 12 godine ovaj je čovjek napravio jedan od najvećih činova građanske i ljudske hrabrosti u hrvatskom sportu i društvu općenito. Za to je nagrađen pljuvanjem, vrijeđanjem, izoliranjem i šikaniranjem kako sebe, tako i kluba u čije je ime istupio.
Nikad za svoju građansku i ljudsku hrabrost nije dobio nikakvu nagradu. Što je i logično za društvo u kojem se hrabrost i poštenje nazivaju kmečanjem i drukanjem, a borba za pravdu ismijava i omalovažava od strane medijskih štakora i bezličnih vazala.
Dvanaest godina kasnije Hrvoje Maleš daleko je od sporta čiju je ružnu stranu raskrinkao. Ništa se posebno nije promijenilo u strukturama koje je prokazao, ali je jednom zauvijek začepio usta svima koji su se branili kako “nitko nije dokazao”. On je dokazao. Zbog njega su sve maske zauvijek pale.
Oni koji su ga zasipali uvredama dok su mislili da im ne može nitko ništa i da su jači od sudbine i prozivali ga kmečavcem i drukerom, ispali su istinski kmečavci i drukeri. Čak im ni žarač u guzicu nije trebalo gurati. Bilo je dovoljno tek da nekoliko kupljenih sudaca otkaže poslušnost.
Dvanaest godina kasnije Hrvoje Maleš se bavi svojim privatnim, običnim, malim stvarima. Nagradu institucija nije dobio, ali onu najvažniju nagradu odavno je osvojio. Radi što želi, putuje gdje hoće, odgaja svoju djecu i mirno spava. Hoda uzdignutog čela.
Možda će jednog dana ovo biti država u kojoj će Maleši biti većina. Dok ne bude, dužnost svakoga tko ima obraz i moral je barem odati poštovanje čovjeku koji je odbio šutjeti i okrenuti glavu dok su svi drugi šutjeli i okretali glavu.