Piše: dr. sc. Ivica Granić
Prvo čega se sjetih nakon što sam poslušao pjesmu „Mama ŠČ” riječkih rokera Let 3 čuvena je, golom oku jedva vidljiva, rečenica: „Ovo je mogao naslikati jedino luđak.” Ona je napisana na norveškom jeziku kemijskom olovkom u gornjem lijevom kutu čuvene slike „Krik”, autora Edvarda Muncha. Platno iz 1893. godine simbol je egzistencijalne tjeskobe, prikazuje humanoidnu figuru na mostu koja se u očitom očaju drži za glavu ispod krvavo crvenog neba.
Inače, autor rečenice dugo je bio nepoznat, a glavna je teorija bila da je početkom 20. stoljeća rečenicu dopisao neki razočarani obožavatelj, no stručnjaci iz norveškoga Nacionalnog muzeja su, pomoću infracrvene tehnologije i analize rukopisa, zaključili kako je autor slike sam dopisao tajanstvenu rečenicu. Tako smo doznali kako je autor „sporne” dopisane rečenice zapravo nitko drugi do autor slike, veliki Munch.
IZUZEV ČASNIH IZNIMKI ESTRADA ZAPRAVO NIJE ZAUZELA NIKAKAV STAV PREMA RUSKOJ AGRESIJI
Baš kao što nema sumnje da je na spornoj rečenici u pitanju Munchov rukopis, tako nema nikakve sumnje da je kompozicija „Mama ŠČ” izvorni, zapravo najizvorniji rukopis riječkih rokera Let 3, uostalom kao i sve drugo što je prethodilo ovoj skladbi, još od vremena kada je Let 3 bio Let 2 i kada je Mrle svirao u riječkim Termitima, koji su nas svojevremeno oduševili antologijskim „Vjernim psom”.
„Vjeran pas” je naknadno „pretrpio” čak nekoliko obrada, a cijeli njihov glazbeni opus ostao je čvrsta konstanta, koja permanentno, osim aktivizmom obiluje i krajnje šokantnim nastupima. Bili su i ostali svoji, i zato sve što rade do dana današnjega itekako ima smisla.
Njihov posljednji nastup na „Dori” izazvao je salve kritika, ponekad se išlo dotle da se potaknulo i pitanje autorovog mentalnog stanja, ljudi se pitaju što ga je, zapravo, nagnalo da napiše onakvu skladbu. No, je li to baš sve tako?
Mrle i ekipa nikada nisu bili pošteniji i iskreniji nego sa skladbom „Mama ŠČ”. Načelno govoreći, Let 3 su, osim glazbenici, ujedno performeri i buntovnici i to nitko ne spori. Vremenom su publiku priviknuli na sebi svojstveni stil, tako da se može zaključiti kako njihovi nastupi i nisu odveć šokantni, barem nisu kao ranije. Ostali su svoji, dosljedni, čvrsti, nepokolebljivi, kod njih nema kompromisa. Upravo zbog tih činjenica cijela ova zavrzlama oko pjesme „Mama ŠČ” i ima smisla, da je drugačije ne bi valjalo. Njihov izričaj i njihova umjetnost uvelike se temelji upravo na provokaciji. Može li itko ovaj bend zamisliti kako izvode skladbe ili imaju scenski nastup, kostimografiju poput, recimo, Parnog valjka ili „prljavaca”.
Naravno da to nije moguće. Činjenica kako su se pjesmom „Mama ŠČ” u koštac uhvatili sa trenutno možda i najvećom svjetskom krizom, aktualnom agresijom ruskih barbara na susjednu Ukrajinu, posebno zaslužuje respekt, naročito zbog činjenice kako će na taj način pokrenuti, već jesu, strahovitu produkciju kritika i s lijevog i s desnog krila.
Ali zar nije pošteno da kao aktivisti, u konačnici i društveno odgovorni ljudi, i o tome ponešto kažu. Naravno kako su i oni mogli kvazi utilitaristički, odnosno populistički ne osvrtati se na agresiju, odšutjeti poput većine i tako sebi ne priskrbiti novu gomilu neotesanih kritičara. Hrabrost je ipak vrlina rijetkih. Zapravo je nevjerojatno da praktički ukupna hrvatska estrada, osim ponešto časnih iznimaka, nikada ništa nije kazala, niti bilo kakav stav zauzela, vezano za brutalnu rusku okupaciju susjedne suverene države. Ili to misle učiniti onda kada stvar bude završena ili pred samim svršetkom, kada rizik javno izgovorene riječi bude minimalan.
IONAKO ŽIVIMO U ŠČ SVIJETU
A sada se i drvlje i kamenje, i s lijeva i s desna, hametice nabacuje na Let 3, jer su Let 3 za jedne komunjare, pederi, jugosi itd., a za druge su prešli Rubikon onda kada su drznuli dotaknuti traktora, te mitske poljoprivredno – političke mašine, a to je kao pametnije izbjegavati. Osim toga, još i važnije, velika većina tog hrvatskog lijevog kripto komunističkog ćušpajza još uvijek majčicu Rusiju doživljava kao svoju, kao opće pozitivističko ishodište, kao lijevu avangardu koja će kad – tad doći na svoje i koja će nastaviti tamo gdje se stalo i ljude povesti do potpune pobjede međunarodnoga radničkog ustanka protiv jarma kapitala. I tako su Mrle i kompanija uspjeli uortačiti one koji su se do jučer gledali preko kamiša od lule, dakle ekstremnu šovinističko klerofašističku desnicu s postjugoslavenskom ljevicom i to ne samo hrvatskom nego i iz „regiona”. Rijetkima je to pošlo za rukom, uletio im je Let 3 kao ona stvar, onako – straga.
A Mrle i društvo tek su jako dobro, i na svoj način naravno, iskombinirali klasičnu proturatnu satiru, vrlo energične kulminacije, reklo bi se skoro pa ekstatične, u kombinaciji s krajnje provokativnom kostimografijom, šminkom, scenom. E sad, hoće li te naše muškarčine s brkovima sjesti Europi ili neće, to ćemo tek vidjeti.
Da budemo posve otvoreni, jasno je kako „Mama ŠĆ” nije nešto što se „inače sluša”, nešto uhu neosporno ugodno, nije to za najširu publiku i nema tu one iskonske glazbene božanske ljepote, u konačnici Let 3 nisu ni Oliver, ni „Prljavci”, ni Parni valjak, ni božanska i neponovljiva, recimo, Meri Cetinić ili Radojka Šverko. Naravno da nisu, ali je „Mama ŠČ” nešto što se ipak pozitivistički osjeća, nešto što se pjevuši, nešto što definitivno nije bljak – bljak. Skladba je to koja na nešto upozorava, opominje, poziva, nešto baš poput Munchovog „Krika” sto trideset godina nakon nastanka tog remek djela moderne umjetnosti.
Jer, dragi moji, htjeli mi to priznati ili ne, mi danas i te kako živimo u ŠČ svijetu, i to u jebeno opasnoj ŠČ realnosti. Onaj tko to ne vidi, ništa ne vidi. A Let 3 su baš oni koji vrište jer su u stanju čuti taj krik i prenijeti ga dalje, bez obzira na razno razne „krikove” u njihovim vlastitim glavama, kakvih ne manjka, što i nije neka novost. Zbog svega im autor ovog osvrta želi uspjeh na Eurosongu u Londonu, kojega vrlo izgledno neće biti. Ili hoće, jer kad su oni u pitanju svaki ishod je neizvjestan, osim onog koji se čini najizvjesnijim.
