Istočno pitanje, i što američka politika mora napraviti s Rusijom: Spriječiti otvoreni sukob s NATO savezom i otežati zbližavanje s Kinom

0
Foto: Dugopolje org
Panika, bježanje, stampedo. Tim bi se riječima moglo opisati stanje stvari unutar ruskih okupacijskih snaga u Ukrajini. Naime, suočena s ozbiljnom ukrajinskom protuofenzivom ruska se soldateska, kao i propagandna mašinerija, urušavaju, a ukrajinski vojnici preko noći od 'kukavelji i hrpe nesposobnjakovića' avansiraju u ozbiljnu vojsku, naoružanu najboljim zapadnim oružjem i stručnjacima.

Piše: dr Ivica Granić

Možda se i najbolji opis stanja stvari na bojišnici može vidjeti na najbrutalnijem Putinovom propagandnom stroju, državnoj radio – televiziji, gdje danima vlada neopisiva tuga. Umjesto uobičajenih izvješća, koja formom i narativima neopisivo podsjećaju na onu sjevernokorejsku lutku – voditeljicu, propagandisti, kako se čini, publiku sve više pripremaju za buduće izgledne gubitke ruske okupacijske soldateske.

Kad je u jednoj od svojih zadnjih emisija, znakovitog naziva ‘Full Contact’, perjanica Putinove crne propagande, Vladimir Solovjov, potpuno otvorio karte, te zabrinuto izjavio kako želi da ‘… naši dečki razbiju drugu stranu i napreduju, ali život ne funkcionira tako’, promatrači su shvatili kako je vrag odnio šalu. Tijekom razgovora s gostom, Andrejem Guruljovom, zamjenikom predsjednika državne Dume, Solovjov je nemušto pokušao umanjiti svoju početnu reakciju na ruske gubitke, te zatražio da general Guruljov nekako smiri ljude. Osim Guruljova gost mu je bio i vojni stručnjak Mihail Onufrienko, koji je odbacio pojam ‘specijalna vojna operacija’ te vrlo jasno naglasio kako je u pitanju težak rat. ‘… To je veliki rat, svijet nije vidio ratove ovakvih razmjera od Drugog svjetskog rata, paniku ne raspiruje ukrajinska strana, ne kijevski režim ili zapadni izvori, već naši vlastiti patriotski kanali. Ipak, objektivno govoreći, ovo je najuspješniji napredak hunte od 24. veljače, očito nemamo dovoljno trupa da ih obuzdamo, ali nisu mogli zauzeti Balakliju.’

Samo dan nakon njegovog gostovanja Ukrajinci su oslobodili i Balakliju, strateški važan grad, a do subote navečer i Kupjansk i Izjum, te nastavili dalje. Na daleko čuvena ruska Crnomorska flota praktički više i ne postoji u ozbiljnoj formi, a ranije smo doznali i kako su čečenski šatro junaci Ramzana Kadirova podvili rep i većim dijelom napustili Ukrajinu. Solovljevjev idući gost, Evgenij Buzinski, umirovljeni general ruskih oružanih snaga, poraz je pokušavao relativizirati povlačeći asa iz rukava, naravno NATO, tako što težište prebacuje na njih, tvrdeći kako je ukrajinska vojska preplavljena američkim sudionicima. Na tom tragu je i Rodion Mirošnik, predstavnik samoproglašene Narodne Republike Lugansk, koji tvrdi da ono što je nekad bila Ukrajina, sada je samo pleme koje govori engleski, i sastoji se od stranaca, koji se bore protiv Rusije.

Uglavnom, na raznim TV ili radijskim postajama isti narativ, iste panične reakcije, krivci su dobro poznati i uvijek su isti, u rasponu od EU, Zapada, NATO-a, Bruxellesa, i pitaj Boga tko sve ne. Bilo kako bilo, iako se to do prije nekoliko dana to činilo neostvarivim, nije nemoguće da je na terenu istočne Ukrajine upravo zapuhala njihova ‘Oluja’.

Je li moglo biti drugačije

Karte na istoku Europe svakog se dana nanovo dijele, no kako vidimo, ono što se još jučer smatralo neupitnim danas je i te kako dovedeno u pitanje. Tako je od samoga početka ruske agresije, naime, rat ruskog predsjednika Putina protiv Ukrajine odugovlači se neplanirano, no osim što redefinira stanje stvari u Ukrajini, zatim Baltičkim republikama kao i u dijelu Skandinavije, naravno i u Rusiji, neizvjesnost oko svršetka rata preslaguje i globalnu geopolitiku. Slijedom čega i drugi veliki igrači, prije svih SAD, preispituju i revidiraju svoju strategiju prema Europi, naravno primarno prema Rusiji.

Taktika zadržavanja u zoni

Razvoj događaja za SAD nije nešto što bi ih trebalo iznenaditi, što bi moglo izazvati tektonske i nepredviđene okolnosti, uostalom još su svježa iskustva iz perioda hladnog rata. Vidljivo je kako se fokus i ove, nove, strategije, kao i kod izvorno hladnoratovske, zasniva na takozvanoj taktici ‘obuzdavanja’, što bi značilo kako SAD strpljivo, sporo, budno, dugoročno, ali prije svega čvrsto, ‘obuzdavaju’ ruske ekspanzivne tendencije, te ih pokušavaju zadržati u zoni.

U ovom trenutku čak četrdesetak država saveznica, pod palicom SAD-a, na ovaj ili onaj način sudjeluje u naoružavanju Ukrajine, čime nastoje zaustaviti upravo ekspanzionističke impulse, ali razumije se, bez izravne vojne konfrontacije velikih igrača. Strategija je, kako vidimo, malo po malo grickati rusko zdravo tkivo na terenu, ne bi li, u kombinaciji sa sankcijama, došlo do urušavanja režima u Moskvi. Činjenica jest da je ova taktika bila djelotvorna u vrijeme SSSR-a, što je i dovelo do raspada te državne zajednice, no bilo bi odveć naivno očekivati kako će se današnja Rusija raspasti, kao što se raspao SSSR. Baš kao što je i sam G. Kennan, političar i tvorac koncepta ‘containmenta’, u slobodnom prijevodu ‘zadržavanja u zoni’, ili ‘obuzdavanja’, još prije pola stoljeća kazao ‘Sovjetski Savez neće opstati, ali Rusija hoće’.

Kina kao globalni igrač

Koje su, dakle, razlike između ‘jučer’ i ‘danas’? Prije svega razlika je u tome da u vrijeme Hladnoga rata nije egzistirala ovako jaka Kina. Koja je danas možda i najjače gospodarstvo na svijetu. To je faktor koji je, zapravo, presudan, ključan u definiranju međunarodnih političkih odnosa, ne samo ovdje, nego u globalu govoreći. Veliki broj analitičara, a tom se stavu pridružuje i potpisnik ovih redaka, smatra kako bi danas SAD morale ići kombiniranom strategijom ‘obuzdavanja’ ruskog ekspanzionizma na Europu, sve dok rusko vodstvo, bilo koje, ne shvati kako ga destruktivne imperijalne tendencije ne vode nigdje, odnosno vode u neizvjesnu budućnost, slijedom čega bi, ako već i nisu, od druge sile na svijetu mogle reterirati i postati tek običan vazal Kine.

Što to točno znači?

To znači da bi Moskva, sve više odsječena i izolirana od Zapada, pojednostavljeno rečeno, u odnosu na Peking kao trgovinski partner i ključni međunarodni pokrovitelj, bila doista nekakav partner, ali više ne na strategiji jednakih, nego na strategiji molitelja i dobročinitelja. Takav podcjenjivački pristup u odnosu na ovisnost o Kini mogao bi natjerati Putina da preispita svoju ratobornu antizapadnu strategiju, što bi u konačnici moglo obuzdati njegovu agresivnost.

Paradoksalan je, nelogičan i neprirodan način na koji je Putin Rusiji mislio vratiti drugo mjesto na svjetskoj pozornici tako što je započeo rat u Ukrajini. Rat u Ukrajini nije isti, čak niti sličan, onima u Gruziji ili Afganistanu, ili na Kavkazu, ili u Čečeniji, ili u Siriji, ovdje su ulozi puno veći. Svi oni raniji bili su lokalni, dok rat u Ukrajini ima globalni potencijal. Takav potez od strane Putina potpuno je neobjašnjiv.

Analitičari se slažu kako na ovaj način Putin Rusiju može dovesti tek do, eventualno, mjesta kineskog strateškog vazala, i ništa više od toga. A strategija na kojoj bi Rusija mogla ponovo ‘uskrsnuti’, odnosno mogla postati ponovo velika svjetska sila, možda će zvučati paradoksalno, ali leži upravo na Zapadu.

Što s Rusijom nakon rata?

Druga je stvar koliko je to u ovom momentu realno, odnosno izgledno. Promjene nema preko noći, no Putin mora shvatiti kako put za zdravu Rusiju vodi preko Zapada, a ne preko Azije. Kao što ni SAD ne bi smjele imati iluzija da će se takva transformacija, ako se i dogodi, na brzinu rezultirati nekakvim prijateljskim odnosom s Rusijom, a još manje antikineskim savezom. To nije izgledno. Važno je da Zapad shvati kako se eventualne promjene u Rusiju mogu događati jako, jako sporo.

S Rusima treba imati strpljenja. Ruski narod je cijelu povijest egzistirao u raznim oblicima totalitarnih, odnosno nedemokratskih režima ili uređenja, praktički od jedanaestog stoljeća na ovamo, u raznim kneževinama, vojvodstvima, ovim ili onim feudalnim zajednicama, kasnije i Carstvu. Pojednostavljeno, nisu imali vremena demokratski odrasti. I tako sve do 1918. godine, nakon čega su skliznuli u još gori politički mrak, u Lenjinov i Staljinov komunizam.

Ukratko, ako promatramo period od posljednjih tisuću godina može se kazati kako Rusi u kakvoj takvoj demokraciji žive tek posljednjih tridesetak godina. A to je zapravo ništa. Otežavajuća okolnost je to što se na čelu države nalazi okorjeli komunist i bivši KGB-ovac, Vladimir Putin, političar koji nikada nije prežalio moć i utjecaj propalog SSSR-a, a agresija na Ukrajinu je ništa drugo nego refleksija te težnje. On u primisli ima nekakvu obnovu ruskog utjecaja najprije na susjede, a onda i dalje.

Rusi kao narod paradoksa

Ruski narod je narod paradoksa! I to takvih da čovjeku sa Zapada to nije lako shvatiti. Na primjer, to je narod od kojeg bježi 130 milijuna najbližih susjeda, s kojima su desetljećima živjeli u istoj državnoj zajednici. Rusi su narod koji je u stanju proizvesti sofisticiranu letjelicu na mjesec, a proizvodnja civilne zračnu flote im je zanemariva. Ili, u stanju su proizvesti najmodernije vojno vozilo na svijetu, a proizvodnja civilnih vozila praktički ne postoji, ili je čista katastrofa. Imaju cijeli sijaset najmodernijeg naoružanja, a nisu u stanju proizvesti kvalitetne kućanske aparate, hladnjake, miksere, televizore, sve to kupuju na Zapadu.

A kada je riječ o Oligarsima, situacija je praktički šizofrena. Tu ne postoje nove vrijednosti, što je krajnje paradoksalno. Dakle, da možete kazati taj i taj je stvorio nešto novo, i na tome zaradio golem novac, poput poslovnih ljudi na Zapadu. To kod Rusa ne postoji, u pitanju je isključivo redistribucija onog što im je Bog dao, prirodnih resursa, prije svega plina i nafte, na čemu su se pojedinci toliko obogatili da to normalnom čovjeku sa Zapadu nije shvatljivo. A onda, da apsurd bude ukupan, ti oligarsi stečena bogatstva troše isključivo na Zapadu, kojeg tobože toliko preziru, a ne kod svoje kuće.

I to su te vrijednosti koje Putin, odnosno Rusija, danas nude modernom čovječanstvu. Uglavnom, riječ je o najcrnjem sektaštvu, klijentelizmu, nepotizmu, zatim o osvajanjima, ratovima, agresiji na bliže ili dalje susjede, i slično.

Čemu se nadati?

Promjene u ponašanju Rusije neće se dogoditi na brzinu. Proći će i godine prije nego ruski čelnici zauzmu manje konfrontirajući stav prema Zapadu, čak bi se moglo kazati i kako je malo vjerojatno da će Rusija ikada u potpunosti biti integrirana u zapadnu zajednicu. Kao što nije vjerojatno da će ikada žrtvovati svoj odnos s Kinom zbog ‘prijateljskijih’ veza sa Zapadom.

Prvo na što će se Zapad morati naviknuti jesu značajne razlike u vrijednostima, kao što su potpora ljudskim pravima, ili demokratsko upravljanje. Kada biste danas u Rusiji govorili o, recimo, trodiobi vlasti, vjerojatno bi vam se grohotom smijali, tamo vlast nije čak niti u rukama Vlade ili Parlamenta, u rukama je isključivo jednog jedinog čovjeka, što je krajnje nedemokratski. Ili, ako biste kojim slučajem promovirali vrijednosti LGBT populacije, zagovarali Paradu ponosa ili slično, dugotrajan zatvor bio bi vam definitivno zajamčen, naime u pitanju su po važećim ruskim zakonima ozbiljna kaznena djela.

Strategija laganog primicanja Zapadu

Strategija laganog primicanja Zapada prema Kremlju mogla bi biti dobitna kombinacija. Politika ravnopravnosti, odnosno održavanje produktivnih veza i s Kinom i sa Zapadom, u ruskom je najboljem interesu. Hoće se kazati kako je ipak moguća ona ‘druga Rusija’, ona s uravnoteženijom vanjskom politikom, koja izbjegava bliske veze s Kinom, ili konflikte sa Zapadom, koja poštuje teritorijalni integritet drugih država, i koja se pridržava svojih međunarodnih obveza. A SAD moraju biti strpljive i spremne čekati da Rusija shvati kako nema osobite koristi od budućnosti u kojoj će biti podređena Kini.

Rat u Ukrajini

Tijek rata, evo sredinom rujna 2022. godine, i dalje je neizvjestan. Kao što će do zadnjeg dana biti neizvjestan. Sve dok ne završi za zelenim stolom. Moskva je danas daleko od zacrtanog plana, to jest od postizanja promjene režima u Kijevu, i sličnih neostvarivih besmislica, no ipak su uspjeli zgrabiti značajan dio Ukrajine.

Ukrajina se nikada neće predati. Njena vojska upravo ovih dana izvodi žestoke protuudare, zapravo je nadmašila sva očekivanja, ali definitivno neće biti u poziciji tako brzo i učinkovito osloboditi svoju zemlju. S druge strane, Rusi su svjesni kako njihova kontrola nad istočnom Ukrajinom nikada ne može biti konačna. Čak je i SSSR-u trebalo više od desetljeća da suzbije ukrajinske pobune, nakon što je ponovno uspostavio kontrolu nad tom državom, na kraju Drugog svjetskog rata. Niti će se teritoriji koje je okupirala Rusija u potpunosti oporaviti od ekonomske propasti izazvane ratom. Moskva nema novca da oživi opustošena područja koja je osvojila, ali će vjerojatno to ipak pokušati učiniti, trošeći ionako oskudna sredstva.

Putin je već izgubio

Uvjeren sam kako Ruse, a ne Europu, čeka hladna zima. Jedna stvar bi mogla biti kap koja će preliti čašu. Naime, Rusija se svakoga dana suočava sa sve jačim NATO-m. Kojem će se uskoro pridružiti Švedska i Finska. Slijedom logike, Rusija će biti prisiljena trošiti sve više na svoju vojsku, čime će permanentno iscrpljivati svoju blagajnu, što će posljedično dovesti do situacije kada će morati štedjeti na socijalnim mjerama, infrastrukturi, znanosti, zdravstvu i tako dalje. Hoće se kazati kako će Putinove sulude imperijalističke težnje ostaviti Rusiju siromašnijim, tužnijim, represivnijim, nesigurnijim mjestom za život. Čak i ako Putin dođe do nečega što bi mogao proglasiti kratkoročnom pobjedom, on je dugoročno već izgubio. Zapadne sankcije će, iako to tako ne izgleda jer one djeluju sporo, dugoročno rusko gospodarstvo razoriti, ono će stagnirati i propadati, i posljedično doći će do povećanja ovisnosti o Pekingu, što je perspektiva kojoj se malo tko u Moskvi raduje.

Zapravo, u ovom momentu Putin i nema nekog izbora. Već naveliko preusmjerava izvoz energije i minerala s ‘neprijateljskih’ europskih tržišta u Kinu, a ruski potrošači će se sve više oslanjati na kineski uvoz kako bi zamijenili zapadne proizvode, koji im više neće biti dostupni. Kineska valuta Juan već sada igra glavnu ulogu u transakcijama na Moskovskoj burzi, i utjecaj će bivati sve veći. Uvjeren sam kako će to biti toliko radikalno da će stabilnost ruskog gospodarstva počivati na injekcijama kineskog novca i robe, što će posljedično Pekingu omogućiti veliku moć i utjecaj na Moskvu.

Nesvrstana Rusija

S druge strane, SAD će nastaviti bildati ukrajinsku vojsku, uz zadržavanje i jačanje sankcija prema Rusiji, uključujući kontrolu izvoza bitnih tehnologija koje su Rusiji potrebne i kojima se teško pristupa, kao što su poluvodiči. Sankcije će vremenom jačati ukrajinski ratni stroj, slabit će Rusiju, ali to svakako ne bi smjela biti dugoročna američka strategija.

Neophodno je shvatiti od strane SAD-a kako upravo oni moraju utrti put budućoj, parafrazirat ću Tita, budućoj ‘nesvrstanoj Rusiji’. To, prije svega, znači kako SAD moraju izbjeći eskalaciju u Ukrajini, moraju spriječiti potpunu destabilizaciju Rusije i pružiti Moskvi alternativu njezinom opasnom pretjeranom oslanjanju na Peking. Nemojmo zaboraviti da je Rusija država s preko pet tisuća nuklearnih glava, i ne dao Bog da se iste nađu na nekakvom crnom tržištu, ili slično. Hoće se kazati kako SAD moraju i te kako biti senzibilni i jako odmjereni u ‘stiskanju’ Rusije. S tim da uvijek moramo imati na umu kako ne smije doći do izravne konfrontacije NATO-a i Rusije. Ako do toga dođe, onda smo svi, simbolično, obrali bostan. Dakle, politika strpljenja i snošljivosti.

Naivni Zelenskij i ukrajinski zahtjevi

Treba shvatiti i ukrajinsku stranu, koja hoće totalnu blokadu Rusije, na svim razinama. Koliko god mi imali simpatija prema tom narodu svjesni smo kako do toga ne može, a niti smije, doći. Nedavno su tražili da NATO uvede zonu zabrane letova iznad Ukrajine, što je notorna glupost. Naime, to bi posljedično riskiralo angažiranje pilota borbenih zrakoplova NATO-a u zračnoj borbi s ruskim snagama, dakle izravnu konfrontaciju Rusije i NATO-a. Osobno me jako iznenadio taj zahtjev Zelenskija, shvatio sam kako i nije baš igrač za velike utakmice.

Naravno da će i Rusija i NATO neprekidno testirati granice, Zapad će Ukrajini neprekidno slati naoružanje, kao što su topnički raketni sustavi visoke mobilnosti, koje ukrajinska vojska koristi za nanošenje ozbiljne štete ruskim skladištima streljiva i bazama daleko iza bojišnice. Kao i drugo moderno naoružanje, što je do sada rezultiralo anuliranjem 20 do 30 posto ruskih borbenih snaga i logistike, ali izravan angažman NATO snaga na nebu, na zemlji ili u Crnom moru bila bi druga priča.

Naravno da bi to potaknulo Ruse da odgovore, što bi u konačnici mogao pokrenuti ciklus eskalacije koji bi, u najgorem slučaju, mogao kulminirati nuklearnim sukobom. Takav scenarij treba izbjeći pod svaku cijenu.

Raspad Rusije poguban za čovječanstvo

Postoji još jedan ishod koji bi SAD trebao zabrinuti, odnosno koji bi trebalo izbjeći. Naime, jasno je kako će Saveznici nastaviti vršiti pritisak na Rusiju, ali ne smiju izgubiti iz vida činjenicu da destabilizacija Rusije, na što pozivaju neke vruće glave, nije u njihovom interesu. Poznato je kako je tijekom kraja Hladnog rata predsjednik George Bush bio je jako zabrinut zbog raspada SSSR-a, ne zato što je želio očuvati SSSR, nego zato što raspad velike nuklearne sile predstavlja opasnost od oslobađanja nuklearnog oružja, zatim i širenje nuklearnog naoružanja među državama sljednicama, ali i poticanje pojave novih terorističkih i organiziranih kriminalnih mreža. Niti četiri desetljeća kasnije ti rizici nisu nestali.

Rusi mrze Zapad

Na kraju će se čitateljstvo možda iznenaditi, ali predugo se bavim Rusijom i sasvim kompetentno mogu iznijeti jedan stav. Naime, prošlost doista teško pritišće Rusiju, zbog čega su ruske represivne institucije nevjerojatno otporne i opstojne, ali politička orijentacija ruskog naroda, kada je Zapad u pitanju, nevjerojatna je.

Veliki dio ruskog naroda, u kojeg su Sjedinjene Države svojedobno naivno polagale nade za demokratsku transformaciju, ne da neće krenuti u tom smjeru, nego upravo u suprotnom. Oni doista iskreno Zapad smatraju ishodištem svog zla na kugli zemaljskoj, i doživljavaju ga kao nešto što jednostavno treba uništiti, zbrisati s lica zemlje. A Ukrajinu smatraju produženom rukom Zapada. Hoće se kazati kako je ostvarenje istinske ruske demokracije doista posao za ruski narod, ali sposobnost Zapada da utječe na te procese bila je i ostat će krajnje ograničena. Nemojmo zaboraviti da je Zapad pokušao udovoljiti željama Moskve pozivajući Rusiju da se pridruži G-7 klubu razvijenih nacija, i uspostavljanjem zajedničkog Vijeća NATO-a i Rusije, no Rusija je odbila i nastavlja strategiju povijesnih zamjeranja, podliježući toksičnom nacionalizmu i imperijalizmu.

Zaključno, Zapad mora nastaviti istraživati kako bi ubrzali pojavu neke nove, manje ratoborne Rusije, ako ni zbog čega drugog onda zbog smanjenja napetosti između dviju najvećih nuklearnih država, čime će i Kini otežati iskorištavanje ruske slabosti. Veliki uspjeh bio bi ako bi Zapad nekako potaknuo Ruse da barem zamisle budućnost u kojoj je Rusija utjecajan, neovisan igrač na globalnoj pozornici, ali koji nastoji mirno i profitabilno koegzistirati sa Zapadom. I Zapad i Rusija dijele interes stvaranja Rusije koja nije kineski vazal ili prosjak, a ruska potencijalna ‘nesvrstanost’ u trenutnom strateškom natjecanju s Kinom možda je najveća mrkva koju Zapad i SAD mogu ponuditi. Američke poruke Rusiji trebale bi ojačati ono što ruske političke elite već znaju: da Kina samo gleda svoje interese, a Rusiju vidi kao instrument za njihovo postizanje.