‘Na desnom spektru postoji praznina koju mogu ispuniti jer sam potencijalno možda najbolji mogući kandidat i pregovarač za ujedinjenje desnice i kako bih u nekim političkim
okolnostima mogao za konzervativnu, tradicionalnu i domoljubnu Hrvatsku ostvariti ono što u recentnoj hrvatskoj političkoj stvarnosti nisu uspjeli oni koji su to pokušali do sada’. Riječ je o citatu iz razgovora Igora Štimca s novinarkama Valečić i Redžić, a izvorni članak objavljen je u Večernjem listu.
Ukratko, u intervjuu Štimac, nakon pojavljivanja na Kongresu obitelji ECR-a u Dubrovniku i fotografiranja s čelnicima DOMiNO-a, kaže kako na desnom spektru vidi prazninu koju bi mogao ispuniti, da se smatra potencijalnim pregovaračem za ujedinjenje desnice i da slijedi ‘akcija i ispitivanje terena’.
Isti citat prenio je i Jutarnji list u tekstu o reakciji Josipa Dabre, koji je pozive na ujedinjenje desnice odbacio i govorio o ‘drukerima, prevarantima i gubitnicima’. Stavove slične ovima Štimac je i ranije iznosio, između ostalog u Facebook reakciji na članak Jurice Pavičića, te u podcastu o mogućem ulasku u politiku.
Obzirom kako nije objavljen nikakav program, niti je gospodin Štimac formalno ušao u bilo
koju stranku, za sada možemo analizirati tek izričite ciljeve iz intervjua i ponavljajuće motive iz mnoštva javnih istupa, dakle može se govoriti tek o programskoj platformi, skupu ambicija i okvira. Krenimo redom.
Ulazak u politiku
Prije svega gospodin Štimac navodi kako želi ujedinjenje desnice, želi popuniti ‘prazninu’ na
desnom spektru. Predstavio se kao mogući kandidat ili pregovarač koji bi okupio raspršene
konzervativne, tradicionalne i domoljubne opcije. Cilj nije nova ideologija, nego konsolidacija već postojećih desnih snaga, kako bi bilo ostvareno ono što su mnogi
pokušavali ali do sada nije realizirano. Osim toga, čvrsto se vezuje uz ‘izvorni, utemeljiteljski HDZ’ Franje Tuđmana, aktualni ocjenjuje kao stranku koja više nije nositelj tih vrijednosti.
Možemo naziva ‘sektom’. Njegova željena slika države zapravo je europska, nacionalna,
kršćanska Hrvatska, bolji put vidi u suverenoj listi ostvarenih, neovisnih ljudi, s ciljevima
poput budućnosti mladih, opstojnosti države i njezinih vrijednosti, što bi moglo biti bliže
front-listi nego klasičnoj političkoj stranci. Kada je riječ o Hrvatima u BiH kao konstitutivnom narodu, traži da Hrvatska ozbiljnije štiti položaj Hrvata i ‘istinsku
konstitutivnost’ i ravnopravnost, što se u javnosti često čita kao zalaganje za treći entitet, iako on to ne formulira uvijek jednako precizno.
HŠK Zrinjski i ‘hrvatski entitet’ kod njega nisu odvojeni od politike i identiteta. Često naglašava i ‘borbu protiv sustava podobnosti’, svoj javni put opisuje kao otpor uhljebima, poltronima i nestručnosti, u konačnici politiku vidi kao nastavak te borbe, ne kao karijerni skok.
Strateški cilj
Politički cilj Igora Štimca, onako kako ga formulira, nije novi program nego, kako rekosmo,
njegova uloga u cijeloj priči, to jest lice koje može pregovarati ujedinjenje raspršene desnice i pretvoriti ‘konzervativnu, tradicionalnu i domoljubnu Hrvatsku’ iz parole u izborni i
koalicijski faktor, uz jak naglasak na Hrvate u BiH, kršćanski identitet, prekid financiranja
antihrvatskih politika i zamjenu podobnosti stručnošću.
Dakle, za sada govorimo o ambiciji i testu terena, a ne zaokruženom političkom projektu, stoga ostaje čekati pokazatelj hoće li se vezati uz jednu listu, najčešće se spominje DOMiNO i ‘Vukovarska koalicija’, ili ostati nadstranački pregovarač, ili samo glasni komentator, što je najmanje vjerojatno.
Škoro vs. Štimac
Zadnjih dana pojedini analitičari i druge javne osobo povlače paralelu između Miroslava
Škore i Igora Štimca. Osim stanovitih sličnosti poput prepoznatljivosti, obojica su poznata
lica izvan stranačkog aparata koja desnica koristi kao most prema biračima koje stranke same ne privlače, obojica se pozivaju na Tuđmanov izvorni HDZ, obojica govore o nestručnosti, antihrvatskim politikama i potrebi da se raspršena desnica spoji, i obojica se pojavljuju u trenutku kada desnica traži lice koje nije Plenković ni Grmoja, dakle osim spomenutog usporedba je ne moguća.
Škoro je bio proizvod izbora, Štimac je zasad proizvod svojih objava i najava. Škoro je htio biti šef, a Štimac kaže da želi biti i posrednik ako treba, što djeluje mudrije, iako u hrvatskoj desnici ‘pregovarač’ brzo postane ili figura na tuđoj listi ili čovjek kojeg svi žele koristiti, a nitko slušati.
Škoro je pukao na unutarstranačkom ratu, povukao se, Štimac je navikao na javni sukob, čak ga i sam ga traži, što mu daje otpornost koju Škoro nije imao. Uglavnom, može se kazati kako su slični kao tip, poznato ime koje desnica želi ispred koalicije, ali nisu slični kao put.
Škoro je osnovao stranku, dobio mandate i izgubio kontrolu nad tim brendom, Štimac još bira hoće li biti posrednik, kandidat na tuđoj listi ili samo glasna najava. Ako ponovi Škorin model ‘ja sam brend, stranka ide za mnom’, rizik je isti. Ako ostane pregovarač bez vlastite strukture, rizik je drugi, odnosno da bude ukras na listi koju vode drugi. Treća mogućnost, da ostane izvan izbora i ostane komentator, za sada je najdalja od stvarnosti.
Komparativne prednosti
Gospodin Štimac još nema mandate ni stranku. Ako uopće ima prednost pred tipičnim desnim projektom, ona nije u programu na papiru, nego u kombinaciji vlastitog karaktera,
prepoznatljivosti i trenutka, što bi se moglo sažeti u nekoliko slijedećih točaka. Prije svega,
Štimac je borac. I to dokazano, ne deklarativno. Desni birač u Hrvatskoj često ne traži
diplomatski ton, nego nekoga tko se ne povlači.
Štimac to već godinama radi i izvan politike: HNS, Hajduk, Zrinjski, javne svađe, kazne, prijave, medijski linč. On nije ušao u politiku da bi tek onda ‘postao hrabar’, to mu daje ono što Škoro na vrhuncu nije imao na isti način, naime naviku ‘da udara’.
Štimac je otporan i na ‘prvi val napada’, poput Pavičićeva, Dabrov, BiH institucija ili dijela medija. Mnogi poznati koji se prvi put sudare s takvom prljavom agendom često puknu, Štimac je već u tom ritmu.
Politički koncept
Štimac ima i jasan politički koncept, uži, ali čitljiv. On nema osamdeset stranački program o
svemu i svačemu, ima tek jednu jedinu rečenicu koju birač razumije odmah: desnica je
raspršena i treba pregovarača, cilj je konzervativna, tradicionalna, domoljubna Hrvatska, plus Hrvati u BiH. I točka. To je prednost pred strankama koje istovremeno hoće biti i
državotvorne, i antikorupcijske, i socijalne, i europske, i ‘ni lijevo ni desno’.
Štimac ne glumi centar, njegov identitet je čitljiv, Tuđmanov HDZ kao mit, aktualni HDZ kao odstupanje, Možemo kao protivnik, Pupovac kao simbol ‘antihrvatske’ politike, a javni novac kao bojno polje. U izbornoj logici to znači da ne mora objašnjavati tko je i što zastupa.
Nadalje, Igor Štimac je neovisan i situiran čovjek, što je njegova možda i najveća prednost. Nije član DOMiNO-a, DP-a, Mosta, Suverenista ni HDZ-a, nije sudjelovao u stranačkim ratovima, nije glasao u Saboru, nije sjedio u koaliciji s Plenkovićem, nije se svađao oko ministarstava. I zato može kazati ‘nisam bio dio raspada desnice, dolazim izvana da to zaustavim’.
U politici čim se postane ‘nečiji čovjek’ prednost nestane, uostalom Dabro već pokušava nalijepiti nešto slično. Zato Štimcu neovisnost ne bi smjela biti stil, nego doslovce uvjet vjerodostojnosti. Ako ostane iznad tabora, i bude posrednik, ima izgleda da ga slušaju i oni koji neke druge prvake ne bi. Ako sjedne na jednu stolicu prerano mogao bi postati još jedno lice iste frakcije.
Poznata osoba
Što se tiče prepoznatljivosti Igor Štimac svakako je poznata osoba. Ali, reklo bi se, jako specifične vrste. Nije tek samo ‘poznat’, poznat je kao pobjednik i kao tvrd karakter, ne kao
estrada, on ima biografiju rezultata, ne samo popularnosti. Prepoznatljiv je kao sportaš u
cijelom narodu, a sportski kapital kod Hrvata pretvara se u politički brže i lakše nego
glazbeni, jer nosi priču o reprezentaciji i ‘borbi’, a ne tek o zabavi.
Osim toga, Škoro je morao dokazivati da je ozbiljan državnik, a Štimac mora dokazivati tek da nije svađalica, što je lakši zadatak pred tvrdim desnim biračem. Dokazano je i kako se Igor Štimac ne ustručava duela, što je ozbiljno medijsko oružje. Naime, hrvatska kampanja zapravo je duel, ne program, Štimac u takve sukobe ulazi kao u svoju prirodnu arenu, ne izbjegava imena, piše duge, oštre odgovore, ne glumi da ga uvrede ne pogađaju, nego ih vraća.
Za birača koji misli da je desnica godinama ‘blaga i kulturna’, dok ljevica i HDZ vladaju terenom, to izgleda kao prednost. U mogućim TV duelima s Pavičićem, Tomaševićem ili HDZ-ovim dužnosnicima neće se znojiti kao netko tko je cijeli život bio u stranačkim kabinetima.
Prednost nad kandidatima
Zaključno, zašto bi sve to skupa moglo proći, ako prođe. Prednost Igora Štimca, kako
rekosmo, nije nijedna stavka sama po sebi, prednost je spoj raznih faktora. Prije svega,
poznato ime, zatim već izgrađen imidž borca, zatim poruka ujedinjenja umjesto nove stranke, zatim i spremnost na sukob u trenutku kad je desnica umorna od istih poprilično blijedih čelnika.
DP je u vlasti s HDZ-om pa djeluje ‘potrošen’, a svi drugi na desnici nemaju lice koje
nosi 10 plus posto. Škoro je 2019. uspio jer je bio novo lice s većom pričom od stranke,
Štimac 2026. može uspjeti samo ako ostane to: veći od stranaka i frakcija. Čim postane
vlasništvo jedne, gubi razlog zbog kojeg ga se uopće gura. Najkraće, može uspjeti ako birači povjeruju da je sudac među egovima, a ne još jedan ego.
Za sada gospodin Štimac definitivno ide u tom smjeru, ničim ne daje naslutiti kako bi vlastitu neovisnost prodao za prvu listu i prvu kameru. To nikada nije radio.