Hegemonija je posuđenica iz grčkog jezika, podrazumijeva općenito prevlast, nadmoćnost, civilno i vojno vodstvo, političku dominacija. U suvremenoj politici hegemonija je najčešće izraz za prevlast države, nacije ili grupacije na političkom i ekonomskom, ali i na ku. To je razumljivo, međutim što se događa kada se upravo kultura prometne u opasnog hegemona, širitelja ideološke dominacije, što u pravilu rezultira širenjem isključivosti, često rasizma i šovinizma kao izrazitog produkta upravo hegemonističkog privilegiranog položaja.
Kulturološki rat, ne samo u Hrvatskoj, proteklih se desetljeća silno rasplamsao, institucije i mediji, društvene mreže, nevladine udruge postali su poprište sofisticiranih posebnih oblika ratovanja, tako da sintagma ‘kultura je oružje’, koja na prvi pogled izgleda i bizarno i anakrono, ne izaziva više pozornost.
Nije, naime, teško dokazati kako je stanje stvari upravo tako, lijeva postjugoslavenska kultur(na)ološka hegemonija danas je u Republici Hrvatskoj snažnije prisutna od bilo koje političke ili gospodarske, dok su događaji u Benkovci i Šibeniku tek kulminacija, tek vrh ledene sante koja se u Hrvatskoj ispod površine formirala godinama, a u Europi znatno duže.
Opća vrijednosna kontrola
Sasvim je jasno kako je politička ljevica u Republici Hrvatskoj ovladala gotovo svim javnim institucijama, najvažnije velikim medijima i kulturnim ustanovama, od onih nižega, lokalnoga ranga sve do Ministarstva kulture.
Trend da svoje uspjehe politička ljevica uspijeva institucionalizirati čak i u vrijeme dok vlast nominalno obnaša desna, barem nominalno suverenistička, vlast na čulu s HDZ-om, posebno je opasan, međutim to ujedno govori o snazi i moći, kao i slojevitosti i egzistencijalnome kameleonstvu političke ljevice. Slijedom logike postavlja se pitanje što bi se tek dogodilo da su i formalno obnašali vlast.
Opća vrijednosna kontrola nametnuta od strane tih što javnih a što tajnih grupacija strahovita je. Osim što su u javnom diskursu uspjeli nametnuti vlastitu agendu, vlastite teme i istine, uspjeli su izboriti situaciju po kojoj se u to praktički ne dira, ne komentira, razumljivo je kako je u pitanju apsolutna istina i progresivitet usklađen sa modernim političkim trendovima.
Time su zbog krajnje kolebljivosti suverenističkih i stranaka i pojedinaca uspjeli ishoditi situaciju po kojoj su praktički u polurobovski položaj stavljeni svi koji drugačije razmišljaju, i to ne samo političare nego često i prekaljene ratnike iz Domovinskog rata.
To cijeloj priči daje upravo nevjerojatan zaplet, s napomenom kako nisu zaobiđeni niti takozvani obični, mali ljudi, kojima su jedini prozor u svijet društvene mreže, što je svakako trebalo kontrolirati i blokirati.
Donald Trump i novi trendovi
U tom smislu donedavno su postojali takozvani fact checkeri, institucionalizirani oblik ne samo kršenja nego i potpunog ukidanja slobode govora, kod nas provođeno kroz ultra lijevi postjugoslavenski Faktograf, čiji su urednici imali autonomno pravo određivati tko govori istinu, a tko ne, nakon čega bi uslijedile i sankcije.
Vjerojatno nigdje u svijetu ne postoji situacija kao ovdje, da je na strani lijevih politika praktički kompletan medijski establišment, čak do granica nakaradnog i bizarnog, slijedom čega su im vrata solidnog izbornog plasmana uvijek bivala širom otvorena, a drugima koliko je to bilo moguće zatvorena.
Nije teško zaključiti da kojim slučajem nije došlo do formiranja manjih, privatnih, neovisnih redakcija, kao i interneta, situacija u Hrvatskoj bila bi nalik onoj u Sjevernoj Koreji, ako ne i gora.
Povratak Donalda Trumpa na predsjedničku funkciju u USA označio je ipak ozbiljan preokret kada je riječ o spomenutim trendovima u svijetu, ali i kod nas. Nakon inauguracije nastupila je strahovita nervoza, čuju se ‘ričući glasovi’ ranjenih lavova, slijedom čega su u igru ubačeni praktički svi raspoloživi resursi, mnogi poznati ali i poprilično skriveni igrači, za koje smo sve do jučer vjerovali kako ‘nisu baš takvi’.
Slabljenje kontrole lijevih hegemona
Ako bismo tražili odgovore na pitanja zbog čega je kod nas upravo sada došlo do osipanja, rušenja i popriličnog slabljenja kontrole lijevih hegemona, odgovor leži u nekoliko situacija. Prije svega, vjerojatno i ključno, kako rekosmo povratak je Donalda Trumpa na predsjedničku funkciju, što je izazvalo, i još uvijek izaziva, tektonske svjetske poremećaje na svim poljima, nama najvažnije također i u vrijednosno nakaradnom Briselu.
Osim toga, aktualna hrvatska ljevica kao da dovoljno duboko nije shvatila problematiku, kako se narodom ipak ne može beskonačno vladati, upravljati. Pokušali su, dobrim dijelom i uspjeli, u praksu i općenito u javni diskurs prenijeti određene modele jugoslavensku teorije i prakse upravljanja, u konačnici mekšeg ili tvrđeg terora, što se čak i onda, a kamoli danas, pokazalo besmislenim i u konačnici pogrešnim. Sada im se to ozbiljno razbija o glavu.
Opće društveno crnilo
Kako kola brže klize niz brdo primjetno je kako nervoza raste. U zadnje vrijeme sa strane ljevice sve se više zaziva ‘glas razuma’, poziva se na strah od povijesnog revizionizma, protive se tzv. narastajućem govoru mržnje i javnom sramoćenju, upozoravaju tobože na dezinformiranja i slično tome.
Jasno je kako je u pitanju namjerno izazivanje osjećaja nemoći i bezizlaznosti, umjetno se stvara dojam kako je u javnoj prostoru baš sve mržnja, laž, prijetnja, blaćenje, sramoćenje te, naravno, povratak na mračnu stranu povijesti, pod time nikada ne misle na partizanske zločince nego isključivo na ustašku stranu.
Ponekad građani zaista imaju dojam kako je sve zapravo teško crnilo, najgore mračnjaštvo ikada, iako niti govora mržnje, niti prijetnji, sramoćenja ili sličnog nije bilo a niti ima ni izbliza onoliko koliko se tvrdi.
Naravno da nitko ne smatra kako govora mržnje na internetu i općenito u javnom diskursu nema, jasno je kako ima, ali moglo bi se kazati ne toliko, izraženo u postocima možda niti deset – dvadeset posto od onoga što se proklamira i što je politička ljevica pokušala podvaliti.
Suverenistička desnica i narod
Suverenistička desnica raspad jugoslavenske državne zajednice dočekala je i kadrovski ali i institucionalno poprilično nespremna. Na svojoj strani nije imala novinare, medije, medijske koncerne, međunarodnu umreženost, diplomacija stvarana 45 godina bila je također izrazito nesklona. Kolokvijalno rečeno, nismo imali ništa, a ono što smo imali bio je cijeli koloplet ubačenih špijuna UDBA-e i KOS-a, te niz naših ‘sa figom u džepu’.
Ali smo imali ono na što ljevica nije računala, a što je ujedno i najveći kapital. Imali smo narod, ljude, običnog malog čovjeka, težaka, ribara, seljaka.
Logično je da postjugoslavenska ljevica nije prepoznala taj za njih definitivno najveći problem. Jer oni nikada situacije nisu promatrali odozdo, bili su vlast, imali su moć, novac, medije, bezobrazno sebičnu međunarodnu politiku, službe i ubojice, gledali su, dakle, na politiku i društvena zbivanja s pozicije odozgo. Upravo je to i onda, a i danas, ključ njihove propasti.
Hipodrom, Benkovac, Šibenik
Rušenje lijeve hegemonije započelo je na Hipodromu, nastavilo se u Benkovcu i Šibeniku, dakle započelo je odozdo, od naroda ili iz naroda, od malog čovjeka, branitelja, a ne u nekoj svilenoj političkoj instituciji u Zagrebu, trend nema namjeru prestati.
Posve identično kao i u vrijeme početka Domovinskog rata, intelektualci su beskonačno bajali i lamentirali o tome što i kako se suprotstaviti Miloševiću, mnogi se uopće nisu snašli, dok je jedini odgovor imao Franjo Tuđman, koji je već tri godine ranije uspostavio kontakte s hrvatskom emigracijom u Kanadi, prije svih s hercegovačkim disidentima, te inozemnim svećenstvom.
Tvrda kontrola, kako rekosmo, dugoročno je pogrešna i kontraproduktivna, ljudi, naime, ne vole da ih se kontrolira, nadgleda, cenzurira, situacija se kad-tad ipak posloži i ohrabri ljude koji onda slome taj sustav. Ljudi ne vole da ih se kontrolira ili manipulira čak i kad je to u njihovom interesu.
Sada je ljevičare uhvatila teška panika, kola klize nizbrdo i biti će jako teško zaustaviti ih, sve pozicije i sve privilegije dovedene su u pitanje.
Mora se priznati kako je pojedine autore iz bizarnih lijevih redakcija postalo smješno i čitati, svo to riganje ognja u nemoći iz N1, 24sata, Telegrama, Jutarnjeg lista, RTL-a, kako bi trend bio zaustavljen ili kako bi promijenio smjer izaziva podsmjeh ali i tugu nakon što se shvati do kojeg potonuća i do koje razine profesionalne dekadencije pojedini novinari mogu pasti.
Gramsci i kulturna hegemonija
Kulturološki rat, opća kontrola društvenog života, te općenito kulturna hegemonija nisu od jučer kada govorimo o političkoj praksi ljevice. Taj trend započeo je prije više od stoljeća, i nešto je čega se ljevica strahovito čvrsto drži.
Jedna od platformi na kojoj egzistira taj meki teror osmišljena je još početkom prošlog stoljeća, definirao ju je Antonio Gramsci, talijanski marksistički filozof, pisac, političar i teoretičar politike, te ju prikladno naslovio upravo kao Kulturna hegemonija.
Gramsci u svojim ogledima, u osnovi, analizira razlike ‘klasičnog političkog društva’, dakle onog koje vlada ‘uporabom sile’, pritom misleći na vojsku, policiju i pravni poredak, te mu kao alternativu nudi drugačiju vlast, temeljenu na ‘privoli’, to jest na vladavinu ‘mekog terora’, pritom misleći na vladavinu onih institucija koje danas kolokvijalno nazivamo Civilno društvo.
Na taj način, smatrao je Gramsci, vladavina će trajati duže, biti će čvršća, a ljudi će imati dojam kako i sami nešto kroje, i sudjeluju u upravljanju. U tom slučaju, vlast će nam, govorio je Gramsci, ‘pasti u ruke kao zrelo voće’.
Gramscija i danas smatraju vrhunskim izvornim marksističkim misliocem, a Kulturna hegemonija termin je koji je upravo on uveo i raščlanio. Izraziti je sljedbenik i poštovatelj Hegela, trasirao je put hegelijanskog marksizma, kojeg je Labriola nazvao ‘filozofija praxisa’.
I u bivšoj Jugoslaviji održavala se pod ovim imenom nekakva filozofska škola na Korčuli, Kangrga, Bošnjak, Petrović, Vranicki i dr., no raspadom bivše komunističke državne zajednice raspala se i ta škola.
O sebi su voljeli govoriti kao o ‘drugačijim komunistima’, međutim bez sumnje su bili jednako rigidni i jednako dogmatici, nije poznato da su se ikada igdje zalagali za bilo kojeg hrvatskog disidenta utamničenog u jugoslavenskim kazamatima.
Kominterna i Frankfurtska škola
Izvor svega zapravo je Frankfurtska škola, koja je po zamisli trebala obavljati ‘društveni preodgoj masa’.
Nastala je 1923. godine kada je agent Kominterne György Lukács osnovao filozofski krug oko Instituta za marksizam na frankfurtskom sveučilištu. Svaki je od sudionika Frankfurtske škole zapravo stvarao neki svoj model, tako i Gramsci, koji primarnim smatra da je potrebno ‘infiltrirati se u zapadne kulturne i medijske institucije’, sve u interesu marksističke revolucije.
Koncept je, kako rekosmo, nazvao Kulturna hegemonija, a u njegovim ‘Bilježnicama iz zatvora’ navodi se kako ‘umjesto da se najprije osvoji vlast, a onda nameće kulturna revolucija, marksisti na Zapadu moraju prvo promijeniti kulturu, a onda će im vlast pasti u ruke kao zrelo voće’.
I to je to, taj model po kojem ljevičari i u Hrvatskoj funkcioniraju desetljećima. Često znaju isticati kao narod ima pravo na kulturu, a kultura ima pravo na slobodu, čime se žele eliminirati i ušutkati disonantnih tonovi, pravo na stav i javnu riječ imaju isključivo kulturni djelatnici, koji su odavno prošli stroge kriterije odabira i zna se koje selekcije.
Razaranje institucija
Institucionalni suverenitet ekvivalent je teritorijalnom, onaj tko to ne shvaća ne bi se smio baviti politikom. Narod koji ne vlada vlastitim institucijama zapravo ne vlada niti državom, to jest kao da vlastitu državu i nema.
Stoga Gramsci smatra kako institucije valja razoriti. Temeljem tog stava desetljećima poslije dogodila se 1968. i ‘marš kroz institucije’, ono čime se danas šezdesetosmaši i te kako ponose.
Tada se, među ostalim, ‘bacalo kamenja’ na institucije, no ono što je paradoksalno činjenica je da su nekadašnji hrvatski ‘bacači kamenja’ uglavnom završili u tim istim institucijama, i to na žalost na najvišim funkcijama. Najbolji primjer za to aktualna je ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, osoba koja zbog svoga javnog djelovanja kao da je izronila iz najmračnijih podruma Frankfurtske škole.
Bez sumnje živimo težak oblik lijeve kulturne hegemonije, nešto je popustila ali i dalje prožima sve pore društva. Često se skriva iza karakterističnih i krajnje nevinih naziva poput ‘zeleni’, ‘urbano’, ‘građansko’, ‘humanitarno’, ‘građanska prava’.
Zagovaraju se razna ‘prava’, u zadnje vrijeme najčešće ‘pravo na izbor’, u pitanju je zapravo ubojstvo nerođenih, nesnošljivost glede kršćanstva, promoviranje kulture smrti, do razaranja jezika i ostalog što jedan narod čini suverenim.
Dojam je zadnjim mjeseci kako je hrvatski narod ipak spreman suočiti se sa zlim, suočavanje sa zlim prvi je korak i put k istini koja oslobađa. Nadamo se kako će u vrijednosnom smislu ipak ponešto korigirana hrvatska vlada imati dovoljno hrabrosti i političke mudrosti razumjeti problematiku, te se s devijacijama konačno i obračunati.
Jer, politička ljevica kulturu općenito i kulturne institucije neće prepustiti tek tako, situacija bi se mogla razvijati u smjeru daljnjeg zaoštravanja odnosa, te u narednom periodu moguće je očekivati još žešću ‘riku ričućih lavova’