Dr Ivica Granić / Foto: Dugopolje org

Piše dr Ivica Granić

NEPODNOŠLJIVOST HRVATSKOG USPJEHA Napad na BBB samo je loš paravan, u igri je puno veći ulog

Nogometno nasilje, dugo smatrano isključivo ‘engleskom bolešću’, definitivno je prisutno u cijelom europskom nogometu. Dok je engleska nogometna scena itekako dobro dokumentirana, nitko nikada nije otkrio do koje se mjere problem navijačkog nasilja proširio unutar granica staroga kontinenta. Nitko nikada sustavno nije napisao neko djelo koje bi ispisalo povijest rivalstva, politiku i osobitost scene navijačkog nasilja u svakoj državi pojedinačno. Niti je ikada itko recimo istražio utjecaju engleskih navijača na navijače cijele Europe, niti je postavio kontroverzno pitanje: koja europska nacija ima najnasilnije navijače? Jesu li to Škoti, Talijani, Nijemci, Norvežani, Belgijanci, Turci, Danci, Hrvati itd. 

Navijačko nasilje

S te strane gledajući problem je zapravo jednostavan. Svima je jasno kako navijačko nasilje nije baš da ‘vlada’, ali je definitivno prisutno u europskom nogometu.  

No, tema ovoga osvrta nije prevencija navijačkog nasilja kao takvog. Tema su zapravo hrvatski mediji koji svih ovih dana neshvatljivom žestinom i intenzitetom, a bez ikakvih valjanih argumenata, udaraju po hrvatskim navijačima utamničenim u grčkim kazamatima. Putem fingiranih članaka, umotanih u celofan tobožnje brige za opće dobro, oduška su sebi dali i određeni pojedinci, te poneka državna institucija. Nakon sijaseta tih krajnje neprofesionalnih škrabotina javnost se s pravom počinje pitati ‘je li zaista u pitanju briga za opće dobro’ ili je u pitanju podmukli zaplotnjački udar na hrvatski šport, kao na institut putem kojega se na najizravniji mogući način demonstrira nacionalni identitet, pripadnost, nacionalni ponos.

Šport i domoljublje

Nigdje se vlastiti identitet i nacionalna pripadnost ne demonstriraju jasno i izravno kao na športskim terenima. Reklo bi se izravno, da izravnije i ne može. Skladbe poput ‘Mi Hrvati’, ‘Zovi, samo zovi’, ‘Lijepa li si’, ‘Dalmacijo, moja ružo procvala’, ‘Srce vatreno’, ‘Malo nas je al nas ima’, ‘Neka pati koga smeta’, ‘Ja te volim, Hrvatska’, ‘Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj’, ‘Jedna je Croatia’, ‘Croatio iz duše te ljubim’, ‘Neopisivo’… itd. ipak su svih ovih godina bile prevelika ‘crvena krpa’ za razno razne centre i pojedince, izravni aperkat u bradu tih mračnjaka da bi prešli preko svega. Još prije više od desetak godina, umotana u celofan društvene koristi, najavljena je specijalna akciju koja bi mogla kodno glasiti ‘Isušivanje močvare’. Tom su prilikom samo naivni povjerovali kako je u pitanju Zdravko Mamić i Dinamo, a oni koji su pozornije pratili situaciju znali su kako je ulog veći. Puno veći. No, krenimo redom.

Definicija navijača

Glad za pražnjenjem negativne energije kojom su neki napunjeni do maksimuma definitivno je prisutan na ovim prostorima. Baklje, kamenje, određena eksplozivna sredstva, blokiranje autocesta više nije nikakav problem, to je nešto na što smo imuni. Zaluđenost svetim klupskim bojama stvara ovisnost, jer je to nogomet, a koji je jednom izazvao, povijest pamti, pa i rat između dviju država. A navijač je netko tko strastveno navija za svoj klub. Koji ljubi svetu boju svoga kluba, i neizostavno gura svoj klub na stadionima. I tu je stvar posve jasna. No, postoji i druga sastavnica navijačke subkulture, ona koja hoda naokolo opremljena drvenim palicama i sličnim sredstvima, i koja traži sebi slične u drugim klubovima. To su činjenice, u pitanju su žestoki momci željni ‘šore’, i baš poput svojih idola na terenu i oni dogovaraju  ‘susrete’, pa što Bog da i sreća junačka. 

Jako se pazi na svoj (zao) glas

BBB-i su osnivanjem 1986. godine vrlo brzo pokazali kako se i na koji način žele predstavljati u Europi. Ogromna većina mirni su navijači plave svetinje, no oni drugi već su nakon četiri godine prvi put zabljesnuli u Bergamu. Bilo je osim polomljenih kostiju i popriličan broj polomljenih karabinjera. Nakon toga razbijalo se po Grazu, Auxerre, Zurichu. Dinamo 1994. ispada iz Europe, uslijedio je ‘pohod’ na Auxerre, tuklo se po ulicama francuskog gradića. U Zürichu je 1997. godine zabljesnuo Igor Cvitanović, Modri su prošli u drugo kolo kupa Uefa, ali bez obzira na povoljan ishod prekid je visio u zraku zbog neprestanog ubacivanja stotina baklji. Zatim Milano 2000. godine, prije ogleda na Piazzi d’Uomo zabilježena je velika tučnjava BBB-a i karabinjera. Nekoliko navijača je deportirano i zabranjen im je ulazak u Italiju. 

Čak ni prijateljske utakmice nisu bile pošteđene. Na primjer Kriens 2003. godine, prijateljska u Švicarskoj između Partizana i Dinama. Nisu se mijenjale ni strane u poluvremenu kako protivnički golmani ne bi iza leđa imali suparničke navijače. Došlo je do prekida, na travnjak su uletjeli BBB-i a zatim je došlo do dugotrajne tučnjave njih i Grobara. 

Evo nas i u prijateljskom Čitluku 2008. godine, pedesetak BBB-a je u novootvorenoj diskoteci ‘Frotea’ izazvalo masovnu tučnjavu, u kojoj je 25 osoba ozlijeđeno, među njima i dvojica policajaca. Privedeno je 11 osoba, osim velikog broja ozlijeđenih nastala je velika materijalna šteta, diskoteka je demolirana. Šoralo se zatim i u Pragu 2008., preko 250 navijača je uhićeno. Zatim opet Italija, Udine 2008. godine, u prosincu Dinamo protiv Udinesea, BBB-i su ubacivali baklje u teren i na tartan stazu. Kapetan Igor Bišćan i Tomislav Šokota smirili su ih. Pamti se i Temišvar iz 2009. kad je bocama gađan dopredsjednik Dinama Zdravko Mamić, spasio je glavu bijegom, a neredi su nastavljeni na tribinama i u gradu. Zatim Atena, ali ne ova aktualna, nego ona iz 2015. godine, utakmica Dinama s Olympiakosom, navijači beogradske Crvene Zvezde tada su napali malobrojnije navijače BBB-a i pretukli ih. 

I evo nas, osam godina poslije, ponovno Atena, nažalost, ovog puta s jednim smrtno stradalim grčkim navijačem i osmero ozlijeđenih. Nismo pobrojali baš sve izgrede Boysa u Europi, bilo ih je još u međuvremenu od 2015. godine, ali ovo je pokazatelj koliko se često oni ponavljaju.

Zbog čega smo pobrojali spomenute izgrede

Jer jednostavno od činjenica se ne može pobjeći. O njima treba govoriti, analizirati ih, one su takve kakve jesu. Rješenje se može i treba ga tražiti isključivo u profesionalnoj i dobro osmišljenoj dugoročnoj edukaciji, uključujući najširu javnost i medije, u kombinaciji s tihim zakonskim prijedlozima. Zabrane bi bile strahovito, ali baš strahovito kontraproduktivne, one nikada i nigdje nisu donijele rezultate, čak ni u Velikoj Britaniji, gdje se strogim zabranama navijačko nasilje samo sa stadiona premjestilo na ulice. Drugoga efekta nije bilo.

Smisao ovog osvrta

Smisao ovoga članka, kako rekosmo, definitivno nije prevencija navijačkog nasilja jer autor, jednostavno rečeno, o tome malo zna, to nije problematika kojom se bavi. Smisao članka zapravo je osvrt na nacističke napade manje ili više radikalnih lijevih redakcija na Dinamovu navijačku populaciju, ili njezin manji dio, utamničenu u 16 grčkih zatvora. Postavlja se pitanje, naime, je li autorima tih opskurnih, neprofesionalnih i promašenih uradaka zaista primarni cilj ‘borba za opće dobro’ putem kritiziranja navijačkog nasilja kao takvog, ili je u pitanju ipak nešto sasvim drugo.

Zar doista bilo tko misli da se potpuno isto, u stvari i deset puta gore, ne može napisati za žestoke momke bilo kojeg velikog europskog kluba? Naravno da se može. I tu onda dolazimo do ključnog momenta u cijeloj priči, u konačnici do teme ovoga osvrta. 

Možda će se nekome učiniti svetogrdnim, ali kada se aktualni tzv. navijački neredi izazvani od strane jednog krila plavih momaka stavi u kontekst onoga što čine huligani diljem Europe, dojam je kako su ovi naši zapravo ‘sveto ulje’. Na primjer, je li netko ikada čuo da je bilo koji Dinamov huligan na smrt ozlijedio bilo kojeg suparničkog navijača? Nije. A nije jer se to, za razliku od recimo krvave rabote AEK-ovih huligana koji su bodežima samo ovoga puta uboli sedam Dinamovih navijača, nikada nigdje nije dogodilo. Je li ikada itko pročitao da je bilo koji Dinamov huligan na gostovanje krenuo s bodežom? Nije. A nije jer se to, za razliku od praktički većine drugih navijačkih skupina u Europi, nikada nigdje nije dogodilo. 

Navijačka subkultura

Subkultura se, u najširem smislu, definira kao bilo koje odstupanje adolescentskih i drugih aktera od normi i vrijednosti uže i šire kulture. Često je vezana uz koncept društvene klase kao socijalizacijskoga svijeta, iako ne nužno. Postoje različite interpretacije pojma subkulture, mnogi ju autori, premda raznovrsnih paradigmatskih polazišta, određuju kao ‘kolektivni odgovor mladih na probleme(!) socijalne strukture i mobilnosti’. 

U raznim periodima pojam subkulture različito se označavao, u ovom članku nemamo dovoljno mjesta kako bismo to elaborirali. 

U Hrvatskoj su se subkulture mladih uglavnom istraživale kao ‘stilovi i identiteti’ koje mladi stvaraju na temelju, na primjer, različitih glazbenih smjerova, pripadništva navijačkim skupinama ili na temelju bilo kojega drugog tipa djelatnosti, od pisanja grafita do ekstremnih športova. U našoj je sredini, kao i u drugim europskim zemljama, nastalo mnoštvo subkulturnih stilova, od hašišara, šminkera, štemera, punkera, metalaca, darkera, repera, bajkera… do Bad Blue Boysa, Ultrasa, Torcide ili pak subkulturnih stilova okupljenih oko techna, housea, trancea i srodnih glazbenih izraza. Svima je njima zajedničko zasnivanje stila i identiteta u sferi slobodnoga vremena i raznovrsno odstupanje normi i vrijednosti od onih koje čine dominantni kulturni sklop.  

Odgovor mladih na probleme i izazove

Bilo kako bilo, pripadnost bilo subkulturnoj skupini stvar je identiteta, identifikacije, stava, poruke, u konačnici u pitanju je oblik kolektivnog odgovora mladih na razne socijalne probleme ili izazove.

Stoga se postavlja logično pitanje: kako je moguće, odnosno nije li nepristojno i krajnje licemjerno u jednom društvu posve nakaradnih vrijednosti poput hrvatskoga, dakle društvu temeljito opljačkanom da takvo i ne postoji nigdje u suvremenoj Europi, društvu s takvim nezapamćenim devijacijama, izokrenutim vrijednostima, naopakim mjerilima, društvu u kojem su političke elite zapravo dojučerašnji okorjeli kriminalci i dugogodišnji zatvorenici, društvu u kojem su najveće moralne vertikale ujedno i najveći bivši ili aktualni kriminalci,  društvu u kojem bivše socijalističke elite i danas vode glavnu riječ, društvu u kojem politički dužnosnici mlate supruge i partnerice kao volove u kupusu, društvu u kojem veći dio novinarske elite čine dojučerašnji suradnici komunističkih tajnih službi… i tako dalje, i tako dalje, nije li onda nelogično i licemjerno da se upravo u jednom takvom opskurnom društvu od navijača traži da budu uzorni građani, mirni poput svete krštene vodice. A kad već tako nije, a ne može niti biti, onda ih valja tući najtežim mogućim medijskim topništvom, i to, koje li ironije, od strane upravo onih ‘elita’ koje maloprije pobrojasmo. 

Huliganizam na hrvatski način

Nisu li možda navijački subkulturni neredi odgovor na takvo stanje u društvu? Gdje su rođeni, vrijednosno se formirali i gdje žive današnji Dinamovi navijači? Pa valjda u Republici Hrvatskoj. Gledajući na sceni upravo maloprije spomenute ‘vrijednosti’. Valjda navijači ne mogu egzistirati iznad, ispod ili pored društva ili aktualnih društvenih standarda. Nije li domaćim navijačkim ispadima politički ekvivalent, recimo, krađa plina iz INA-e? Ili otuđenje tvornica za jednu kunu, ili privatizacija na hrvatski način, ili lijeva medijska hegemonija itd. Na koncu, nije li slijedom svega logično pitanje: zbog čega mediji šute kao zaliveni kada su te društvene ‘vrijednosti’ u pitanju, a svaki, i najmanji, navijački izgred za sobom povlači stotine članaka i to takvih kao da ih je osobno Joseph Goebbels osmislio i napisao.

I još jednom, nije li u društvu ekstremno nakaradnih vrijednosti poput hrvatskog krajnje nekorektno i posve licemjerno upravo od navijača tražiti krajnju pristojnost, korektnost i civilizirano ponašanje? U konačnici, kakav smo im primjer kao društvo dali?

Opskurne medijske manipulacije

Bivše socijalističke elite temeljito su popljačkali državu, privatiziravši bivše društveno vlasništvo, te su paralelno ili privatizirali stare ili stvorili nove medijske koncerne. Koji su vremenom od tih notornih komunista, lopova i kriminalaca radili uzorne građane, peglali im imidž, i slično tome. Da je bilo koja domaća redakcija s tolikim intenzitetom i upornošću kao kada je riječ o navijačkim izgredima pisala o tim ljudima, svakako bi se danas u ovoj ‘dolinu suza’ puno bolje živjelo.

Očite manipulacije

Analizirajmo sad ovdje što su to hrvatski mediji pisali kada je riječ o navijačkom nasilju u Grčkoj.

Prva manipulacija: BBB-i su ubili Grka! Halo, ubili. Čovječe, optužili su nekoga za ubojstvo! Pa znaju li te kvazi novinarske uredničke kreature što znači javno nekoga optužiti za ubojstvo?! Ubojstvo! Oni su nekoga optužili za ubojstvo s takvom nepodnošljivom lakoćom kao da je u pitanju kupovina sjemenske paprike u poljoprivrednoj ljekarni. Nije li nečija likvidacija prevažna činjenica, s kojom bi trebalo krajnje oprezno raspolagati, i još ju opreznije plasirati? 

Možemo li zamisliti, recimo, obrnutu situaciju? Na primjer, što bi se dogodilo da netko objavio kako je Maja Sever zaklala čovjeka? Ili da pročitamo kako je Aleksandar Stanković motorom pregazio nekoliko djece u Italiji. Ili da je Saša Kopljar silovao neku curicu u Osijeku. A nakon svega, ono… sorry stari, ma malo smo se šalili, ne se ljutiti.

Druga manipulacija: BBB-i su jadne Grke izboli bodežima. Mislite da će nakon ove opskurne laži HND ukoriti nekoga od svojih? Nema šanse, nemojte biti naivni. A prava je istina da je čak sedam Hrvata izbodeno bodežima, a niti jedan jedini Grk.

Treća manipulacija: podivljali BBB-i napali su mirne navijače AEK-a koji su s obiteljima mirno sjedili ispred stadiona čekajući utakmicu, i premlatili ih iz čista mira. Smiješno, beskonačno smješno. Volio bih da mi, kao dugogodišnjem posjetitelju nogometnih utakmica, netko od tih piskarala objasni gdje to, u kojem gradu i u kojoj državi, neposredno prije odigravanja utakmice visokog rizika, navečer, ispred stadiona mirno sjede obitelji s malom djecom. Neizmjerno ću im biti zahvalan na zaista dragocjenim informacijama.

Plasirana je i neistina kako se devet kukavičkih BBB-a skrivalo u hotelskoj sobi, ali ih je izvrsna i krajnje profesionalna atenska policija locirala, identificirala, uhitila i transferirala. Ispostavilo se kako je u pitanju devet hrvatskih ‘random’ turista, koji su upad specijalne policije dočekali razrogačenih očiju i otvorenih usta. 

Napad na HNS

I to je ta crta, taj limes, ta nit o kojoj je riječ. Koja je prijeđena. I koja definitivno potvrđuje tezu kako je strahoviti medijski udar posljednjih dana na Dinamove izgrednike zapravo dobro isplanirana medijska akcija, dugotrajna i usmjerena protiv hrvatskog nogometa kao takvog. Nije to nešto što se nije moglo očekivati, a neredi su im samo sjeli ‘na volej’.

Zašto? 

Što potvrđuje tu tezu? Jednostavno je, naime definitivno nije moguće baš do te mjere profesionalno pasti, pogriješiti, promašiti, tresnuti, potonuti… itd. i pisati takve opskurne i glupe besmislice. Posebno nije moguće jer su pojedini autori tih kriptofašističkih uradaka starija iskusna novinarska pera, koji takve besmislene uratke svakako ne bi potpisali tek tako, odnosno ne bi da nije u pitanju ono što jest: unaprijed osmišljena manipulacija, s jasnim ciljem difamacije hrvatskog športa. 

Po dubokom uvjerenju potpisnika ovih redaka ‘akcija’ je započeta prije desetak godina Jovanovićevom najavom ‘isušivanja močvare’, nastavljena cinkanjem ‘nepoćudnog’ sadržaja na stadionima od strane stanovitog riječkog špijuna, preko ‘poljudskog kukastog križa’ i akcije ‘dabogda sve izgubili’, pa sve do udara na Josipa Šimunića i ZDS, a zatim i na skladbu ‘Lijepa li si’. Sada završno s ‘likvidacijom’ mladoga Grka, i divljačkim pohodom razularenih Dinamovih fašista na mirnu atensku nejač, slučajne građane i njihove mirne obitelji.

Zamisao je da kada se konačno obračunamo s tim Dinamovim huliganima, s drugima će već biti lako, ostalo je rutina.

Medijsko mlataranje po Dinamovim izgrednicima, s kojima nesumnjivo treba raditi i koje treba dugoročno educirati, samo su paravan za atak na hrvatski šport, prije svega na hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Puno je ozbiljnih argumenata koji govore u prilog tezi kako je u pitanju osmišljeni napad na naš šport, na naš identitet, nacionalnu pripadnost, nacionalni ponos, zapravo udar na nas same, naš način života, od strane različitih prikrivenih centara, u rasponu od briselskih poslušnika sve do ostataka bivših propalih komunističkih struktura koje se, kako se čini, čak niti preko tridesetak godina ne mire s nestankom te propale državne zajednice. Svi oni hrvatske uspjehe, jednostavno rečeno, ne mogu podnijeti. Bilo koje, a posebno športske. I to je ključ cijele priče.