HomeKolumnaIvica Granić: Naravno da se o presudi Europskog suda za ljudska prava...

Ivica Granić: Naravno da se o presudi Europskog suda za ljudska prava nisu oglasili Stazić ni ostala braća po antifašizmu Goldstein, Mesić…

Uvijek i za sve postoji prikladno vrijeme. A za svako vrijeme postoje prikladni događaji. Svaki događaj, sam po sebi, nosi određenu poruku, simboliku, koju često i nije moguće dešifrirati, razumjeti, a niti kontekstualizirati u realnom vremenu. Za neke događaje ipak je potrebna distanca, a o posljedicama se može i godinama razgovarati. 

Na primjer, svojedobno su princ Charles i Camilla, gospođa koja je na televiziji ostavila dojam s originalnim svadbenim vijencem u kosi koji je dražesno podsjećao na stručak slame, za organizaciju univerzalne ceremonije svoga vjenčanja odabrali vrlo prikladno vrijeme: pokop Ivana Pavla Drugog! Dok su u Rimu, dakle, pokapali Papu, umro je čak i Charlesov kolega Rainier od Monaka, ali nema tog događaja koji bi mogao omesti planirani pir Windsora. U navedenom povodu može se primijetiti da nijanse rituala na tako visokim razinama uglavnom nisu slučajne. Kao što je odlaskom na medeni mjesec u Škotsku prinčevski par diskretno naglasio kontinuitet historijske opstojnosti Ujedinjenog Kraljevstva, tako je i pirovanjem u razdoblju pokapanja Pape pa makar taj čin mnogi shvatili kao krajnji neukus, indiskretno naglasio historijski kontinuitet engleske vjerske odvojenosti od Rima. Sve je to simbolika vremena i događaja koja nosi snažnu poruku.

Prebacivanje problema na povjerenstva

Charles i Camilla nisu ostali usamljeni. I na drugim krajevima svijeta bilo je originalnosti. Na Markovu trgu, na primjer, dva sata leta od Londona, obred pokapanja Ivana Pavla na svoj su način uveličali SDP i IDS, koji su baš tog dana ponudili parlamentu na raspravu ‘Deklaracije o antifašizmu’ te su tom prilikom zatražili da se ‘izjednače prava boraca NOR-a s pravima hrvatskih branitelja’. 

U vrijeme pokopa Hrvatima najdražeg Pape SDP je u parlamentu govorio o ‘demonima hrvatskoga nacionalizma’, ‘da se iz boce ponovno probio na scenu s blajburškim ikonama, prebrojavanjem žrtava i protutitovskim tiradama’. Iako je formalno pokojni, Brozu se, kako vidimo, ne dopušta da umre, a uskoro će, prema najavama aktualnog predsjednika zagrebačkog SDP-a, možda i Trg ili ulicu dobiti. 

Saborska scena o kojoj je riječ, potpisnik ovih redaka pamti, obilovala je ekstremističkim ispadima kakve je i televizija s teškoćama mogla progutati, bila je u svakom slučaju preagresivna i za hdzovske domobrane, koji su kasnije, neustrašivo principijelni kakvima ih je Bog dao, objavili odustajanje od daljnje rasprave ‘po tom pitanju’ i prebacili problem na Kusićevu komisiju.

Komisije ili povjerenstva toliko su već stvari riješile u Hrvatskoj, pa mogu i ovu. Ideološku intonaciju protuhrvatskoj ofenzivi snažno je udarao tadašnji veliki ljevičarski uglednik Nenad Stazić, koji je naknadno, već kao izbačeni član stranke, izjavio kako ‘u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika.’ Anatomija Stazića pokazuje u prvome redu da se nije radilo o zastupniku koji pripada strankama, već se isključivo nadahnjuje vlastitim dijagnozama. Čovjek je sam svoj klub, ali je u pravilu bio komplementaran s radikalno lijevim krilom SDP-a.

Antihrvatski predator Stazić

U demokratskoj prošlosti dulje vrijeme djelovao je kao novinar i urednik na Hrvatskom radiju i na tom planu stekao buntovničko ime, ali svoju pravu vokaciju pasioniranoga arbitra među grobovima uspio je razviti tek kad se, providnošću sudbine, ubacio na saborsku apanažu. Povijest će, dakle, registrirati činjenicu da je njegov težak put antihrvatskog predatora i neustrašivoga borca protiv Tuđmanove sjene slavno započeo u saborskim klupama.

Ta impresivna staza slave ispunjena je tradicionalnim filozofskim motivima ‘Tuđman je bio šef zločinačke organizacije, tih takozvanih HDZ-ovaca, Ustaštvo je sida čovječanstva, ubili su dvostruko više nevinih nego nacizam i fašizam zajedno, gore su klali nego njihovi uzori fašisti, a sada su i dalje na vlasti, ovo je povratak u NDH i nema nikakve veze s demokratskom Republikom Hrvatskom’. Doista, Stazićevih suptilno obrađenih analitičkih poruka ne bi se postidio ni Simo Dubajić, one zorno pokazuju da gornjogradska narodno demokratska klima na neke umove utječe krajnje blagotvorno.

Kao da svatko normalan ne zna kako je antifašizam zapravo podla krinka za komunizam, i kao da svatko normalan ne zna da nitko u Hrvatskoj nije ubijao kao partizani, niti ustaše a niti četnici. Za Stazića to nije tako, svo zlo počinjeno od strane partizana bilo je samoobrana ili mrvicu prenaglašena borba za njihovu stvar. 

Zbog čega uopće spominjemo Stazića

Zbog čega uopće spominjemo Stazića? Prije svega jer je Nenad Stazić zapravo paradigma! Paradigma stanja uma nacije, stanja u vremenu i prostoru zarobljenog uma, bez ikakve realne šanse da se pomakne naprijed. I drugo, zbog činjenice kako za svako vrijeme postoje adekvatni događaji, vrijeme i događaji moraju biti u apsolutnoj simbiozi, apsolutnom razumijevanju i apsolutnoj komplementarnosti.

Ako nije tako, onda razno razni Stazići isplivaju na površinu i ne daju se dolje. Grad je, baš kao i čovječanstvo, živo tkivo. Kao i u gradovima, i kod ljudi postoje pojedinci koji kontinuirano i nesnosno šire smrad oko sebe. Svaki grad ima kanalizaciju, ali ona mora ostati dolje, ispod šahtova, ako izbije na površinu onda se širi užasan smrad, koji u konačnici može rezultirati raznim bolestima. 

Ako vrijeme ide naprijed, a vrijeme uvijek ide naprijed, a događaji koji ga moraju pratiti zaostanu, onda dolazi do nesklada koji rezultira konfliktom. Zbog čega hrvatsko državno vodstvo početkom devedesetih godina nije povuklo poteze koje je trebalo povući, radi se o nužnim i razumljivim potezima, povučenim od strane baš svih ostalih post komunističkih država, ostaje nejasno. 

Nedavno je Europski sud za ljudska prava presudio, baveći se slučajem iz Rumunjske, da države imaju pravo ukinuti političke stranke koje se ‘ne distanciraju od bivših komunističkih partija, nego nastavljaju s političkim idejama na potpuno istom tragu’. 

Zabrana rada takvih stranaka ‘nužna je u demokratskom društvu’, presudio je Europski sud u objavljenoj presudi u Strasbourgu. Tužbu je pokrenuo ‘Organizacijski odbor za registraciju Rumunjske komunističke partije’, koja je, kao partija, prestala postojati 1989., ali pojavilo se, baš kao u Hrvatskoj, novo društvo koje je pokušalo osnovati novu stranku istog imena ili istog političkog programa. No nisu dogurali dalje od Organizacijskog odbora za registraciju, jer je u svibnju 2014. nadležni sud u Bukureštu odbio registrirati tu stranku, nakon čega su se ‘osnivači’, to jest Rumunjski Stazići, žalili. Bilo je i nekoliko formalnih razloga za takvu odluku, ali najbitniji su sadržajni razlozi: rumunjski sud je presudio da stranački program, koji zagovara politiku totalitarne i ekstremističke prirode, predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost! Reklo bi se, pametnome dosta.

Europski sud je odbacio žalbu i presudio da ograničavanje slobode udruživanje može biti opravdano u slučajevima poput ovog, jer ‘stranka koja se ne distancira, nego nastavlja promicati dokazano zločinačke i totalitarne političke ideje, može zaista predstavljati opasnost za demokratsko društvo’.  

Dakle, demokratska nužnost da se spriječi politička formacija ili njeni nasljednici, koja je ozbiljno zloupotrebljavala vlast tijekom duljeg razdoblja povijesti, koja je uspostavila totalitarni režim, snažnija je od prava na udruživanje, proizlazi iz ove presude. Iako se radi o potencijalnom, ne o postojećem političkom djelovanju, zloupotrebe koje se takvim potencijalnim političkim djelovanjem mogu pojaviti su vrlo ozbiljne, smatra Sud, jer takvo djelovanje vodi u kršenje principa vladavine prava i temelja demokracije.

Što ova presuda znači?  

Stoga je presuđeno da, upravo zbog temeljnih sloboda iz članaka Europske konvencije o ljudskim pravima na koje se tužitelj poziva, komunistička stranka ili stranke koje nastavljaju ili šire totalitarne ideologije mogu biti zabranjene. Članak 11. te konvencije naime, izrijekom kaže, da se ‘ne mogu postavljati nikakva ograničenja ostvarivanju tih prava (na slobodu okupljanja i udruživanja, op.a.), osim onih (ograničenja, op.a.) koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi interesa državne sigurnosti ili javnog reda i mira, radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Reakcije na domaćem terenu

Naravno da se o ovoj presudi nisu oglasili niti Nenad Stazić, a niti ostala braća po antifašizmu, Ivo Goldstein, Žarko Puhovski, Stjepan Mesić, Zoran Pusić, Habulin, a niti ostatak sljedbe. Oni će svakako pokušati ignorirati ovu presudu, baš kao što su ignorirali i sve dosadašnje. Naime, Vijeće Europe prvo je tijelo koje se pozabavilo tim pitanjem te je u rasponu od deset godina (1996.-2006.) donijelo dvije rezolucije koje su upozorile na potrebu ‘uklanjanja nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava i potrebu osude zločina koji su počinjeni pod okriljem tih sustava’. Na tragu tih rezolucija Europski parlament donio je svoje rezolucije – o savjesti i totalitarizmu 2009. i o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe 2019 te još neke.

No što se Republike Hrvatske tiče, niti jedna spomenuta rezolucija nije ostavila baš nikakvoga traga na domaćem terenu. HDZ-ovi domobrani, koji na ovaj ili onaj način u šahu već 25 godina drže Hrvatsku, kako se čini, s takvom praksom namjeravaju nastaviti. Od njih su jedino opasniji njihovi birači koji godinama biraju iste, a nadaju se drugačijem.

Ivica Granić/Direktno.hr

I.R.https://dugopolje.org
Najnovije vijesti, zanimljivosti i događanja iz općine Dugopolje, Hrvatske i svijeta
POVEZANI ČLANCI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Premium sadržaj

Nedavni komentari