Piše Dr. sc. Ivica Granić
Koncert na Hipodromu politički je cunami i prijelomna točka iza koje ništa neće biti isto
Bivša premijerka reagirala je porukama gorkog prijekora na odluku gradonačelnika Tomaševića da dozvoli koncert na hipodromu, ne navodeći pritom na koji se način događaj mogao zaobići. Notorni Latin, Denis Latin naime, zadnjih je nekoliko dana okačio nekoliko stotina objava kojima Thompsona dovodi u izravan kontekst s nacizmom, dok članica tog beznačajnog krda, koje se još uvijek vuče iza davno upokojenog i u ‘Kuću cveća’ položenog predvodnika, starleta Pokos, naglašava kako se javno srami ‘veličanja ustaštva’…
Odvjetnik Nobilo, opsjenar koji je prije nekoliko mjeseci, uz prigodnu ‘Po šumama i gorama’, sa Šerbedžijom dernečio slaveći i nazdravljajući velmoži Brozu, opleo je po svima smatrajući kako se ‘nisu usudili ustati protiv primitivne ustašizacije Zagreba’. Gospodin Hajdaš, ne ulazeći u velike analize, smatra kako je riječ o ‘sramoti svjetskih razmjera’, dok uvozna franšiza Možemo! navodi kako će se zalagati za ‘trajnu zabranu ZDS’. Kakva bi bila privremena, pitamo se.
Moglo bi satima ovako zbrajati igrokaze koje lunatici objavljuju, njihove umotvorine i parabole, naravno to nema nikakvoga smisla.
Uglavnom, razvidno je kako većina reakcija nije lišena psihosomatskih zanimljivosti, stoga ih valja ignorirati. Kada se zbroji i oduzme, uglavnom je riječ o individualistički beznačajnom javnom, političkom ili estradnom tkivu koje u vrijednosnom smislu predstavlja zapravo veliko ništa, a oduvijek su ionako bili s ‘druge strane modre rijeke’.
Ima ponešto, doduše, i ex-bliskih suradnika MPT-a, poput stanovitog Amulića, pomalo je neprilično da ga otvoreno minoriziraju osobe koje su do jučer eksploatirale njegov logistički ili glazbeni servis, stoga se nameće zaključak kako se između njih i nule slobodno može dopisati znak jednakosti.
Zar su doista mislili kako će se Marko Perković u ovom trenutku zaustaviti?
Anyway, čitajući njihove najnovije škrabotine nameće se pitanje: zar su doista mislili kako će se Marko Perković u ovom trenutku zaustaviti? Kako će se podvijenoga repa povući?
Kako pred pola milijuna Hrvata neće uskliknuti onako kao što je činio ‘91. godine u blatnom rovu, opkoljen srpskom okupatorskom vojskom?
Zar su mislili kako će Marko, u vrijeme narastajućeg falsificiranja i Domovinskog i Drugog svjetskog rata jednostavno ispariti, zbrisati, nestati?
U konačnici, zar su doista mislili kako će on, skupa s narodom, glavni hrvatski grad bez borbe prepustiti nekakvim gayevima, aktivistima, prašinarima, u konačnici Prijović, Breni, Kekinu, Raukar, Matuli, i ostatku kozaračkog purgeraja, klatežu koji je nekadašnji mitteleuropski sklad sveo na razinu kasabe, koja se iz nepoznatih razloga još uvijek zove Zagreb.
Ako su tako mislili onda im valja preporučiti liječenje u nekoj od ustanova, po mogućnosti zatvorenoga tipa. Nije bolest sve što boli, a da su najgore potkožne bolesti vlasišta upravo ovo dokazuje.
Marko nije opsjenar
Jer bi to značilo, među ostalim, da je Perković i nepouzdan i lažov! Dvolični bezveznjak koji zgrće lovu na paradigmi prežvakanog lumpen domoljublja. A Marko Perković to nije! Niti je ikada bio! Upravo suprotno, nikada nije prevario niti ne ispunio obećanje, uglavnom su njega drugi varali, zbog čega ga ljudi poštuju i to bez iznimke sve generacije. Uostalom, kako je moguće da običan opsjenar učini tako epohalan društveni pomak kao što je svehrvatski skup od prije nekoliko dana na Hipodromu, i koji se krivo interpretira tek kao scensko-glazbeni događaj, u pitanu je, naime, znatno više od toga. Dapače, s odmakom i u međuvremenu pristiglim žestokim reakcijama, ta umjetnička odrednica biva sve sporednija.
Događaju je nazočio – narod
Zbog čega?
Zbog toga što je događaju nazočio – narod! Narod, a ne publika! To su naknadno shvatili i oni koje je pokojni predsjednik titulirao raznim nazivljem, od sitnog zuba do vragova raznih boja i dezena, shvatili su, naime, kako ih je pogodio cunami, kako je u pitanju prijelomna točka iza koje ništa više neće biti isto. Jasno je kako doista i neće, upravo jer je riječ o narodu, a ne o publici.
Da je kojim slučajem koncertu umjesto pola milijuna, neki navode i znatno više, nazočilo pet puta manje ljudi, onda bi se ispravno moglo zaključiti kako je u pitanju izvrstan scenski događaj, s izvrsnom glazbom, ali ništa značajnije od toga. Reakcija bi bilo, međutim ispuhale bi se za dan-dva, za razliku od sadašnjeg slučaja, kada simultano praktički svakodnevno eksponencijalno rastu.
Jedan koncert za pola milijuna nije isto kao deset s prosječnom posjetom od pedesetak tisuća. Pedesetak tisuća posjetitelja ima upravo obilježje odnosa glazbenika i publike, a pola milijuna ljudi na jednom događaju je i poruka. Narod je prije nekoliko dana s hipodroma odaslao poruku.
Poruku o Domovini, o slavi i pobjedi! MP Thompson se tom prilikom nije natjecao s bilo kime, znao je kako će enorman broj ljudi nazočiti, upravo je to ono što njemu treba. On je na vrhu, na Olimpu, on je rođeni pobjednik i što bi on tek s publikom.
Njemu treba narod, on je publiku prerastao, otišao na razinu više, on je umjetnik s karizmom i univerzalnom porukom koju nudi svome narodu. A samo rijetki umjetnici dođu u priliku obratiti se narodu, a ne tek publici ili posjetiteljima.
Koncert i pitanje svih pitanja: Imali netko tko će ponijeti plamen?
Slijedom logike postavlja se pitanje što dalje? Koncert je završio, ljudi su se razišli, što dalje? U ovom trenutku pitanje svih pitanja zapravo je ima li netko, netko vjerodostojan, tko bi preuzeo plamen s Hipodroma i ponio ga dalje.
U politiku, u život, među narod. Na žalost, čini se kako u ovom trenutku takvoga ipak nema! Logičan izbor bio bi HDZ, međutim s nejasnom politikom nacionalnog vrludanja, u vrijednosnom smislu podilaženja svemu, svačemu i svakome, čini se kako ta stranka ipak nije vjerodostojan promicatelj suverenističkih vrijednosti po mjeri Thompsona.
Bili su nazočni tek koliko je dovoljno za populističko podilaženje biračima, sve preko toga sklizak je teren i rizik koji bi mogao naljutiti ili briselsku birokraciju ili koalicijske partnere. S druge strane jasno je kako ne postoji druga relevantna politička opcija koja bi bila relativno vjerodostojan partner.
HDZ-ove mudrice
Slijedom logike se zaključuje kako su usmjereni jedni na druge, dojam je kako to u HDZ-u ipak sve više shvaćaju, prije svega misli se na ministra Božinovića, predsjednika sabora Jandrokovića, ministra Bačića i neke druge.
Shvaćaju kako pod naletom i energijom nove američke administracije i u Briselu dolazi do stanovitog preslagivanja i drugačijeg odnosa snaga.
Bez sumnje će se HDZ-ove mudrice tome prilagoditi, trend grčevite obrane Thompsona i ZDS-a ide u prilog upravo takvoj teoriji. Ako se nekako dogovore, što se u ovom trenutku čini jedinom alternativom, zaključuje se kako bi proces nacionalne renesanse mogao prijeći na razinu više.
Reakcije nakon veličanstvenog skupa na Hipodromu i u svakom pogledu uspjeli koncert potvrdio je nešto što se zapravo oduvijek znalo, nije u pitanju nuklearna fizika, ali nikada s tolikom jasnoćom, bistrinom i s tolikom preciznošću kao danas.
Naime, ona druga Hrvatska, skrivena, boljševička, udbaška, postjugoslavenska, ustala je kao nikada i životinjskim se nagonom bori za opstanak. Jasno im je kako nikada sličan udarac nisu dobili, nemaju zraka, teturaju, padaju, čovjek bi pomislio kako će nakon nokauta teško ostati na nogama.
Iznenađuje njihova žilavost, upornost, energija ali i količina otrova koji su još uvijek, putem dirigiranih domaćih ili stranih medija, u stanju izbaciti. Jaz između dvije Hrvatske nikada nije bio veći, u konačnici bi mogao rezultirati čak i otvorenim sukobom po principu ‘mi ili oni’.
Duboka država
Ako se situacija bude razvijala dosadašnjom progresijom teško se drugačiji rasplet može zamisliti. Sve je to posljedica davno činjenih pogrešaka, terminološki pozicioniranih na sami početak stvaranja države, raznih pomirbi naime, oprosta i sličnih besmislica koje možda negdje i mogu egzistirati ali u politici svakako ne.
Zadnjih nekoliko dana mrežama kruži filmić, u glavnoj ulozi Vladimir Šeks, koji otvoreno govori kako se Hrvatskom zapravo nikada nije upravljalo tako da to čine izabrane političke elite, uvijek je upravljano iz nekih drugih zakulisnih centara, naravno u pitanju je ono što danas kolokvijalno zovemo ‘duboka država’.
Praksa je i dalje nastavljena, to danas dokazuje divljačko medijsko teroriziranje od strane šake preživjelih boljševičkih fanatika, koji se natječu u produkciji mržnje prema svemu što predstavlja Thompson i Hipodrom.
”Kao da je narod divlje krdo bizona, želatinozna zelena masa nečega”
Stoga se postavlja pitanje kako je, naime, moguće da deset – dvadeset uvijek istih autora, iz četiri – pet medija, stane nasuprot pola milijuna Hrvata, nasuprot narodu dakle, te sebi uzmu za pravo definirati i soliti pamet o vrijednostima koje treba ili ne treba poštivati, koja jest a koja nije ispravna strana povijesti.
Tko ima pravo jednom narodu, pogotovo ako je riječ o uvijek istih dvadesetak postjugoslavenskih fanatika, određivati koje vrijednosti treba, a koje ne treba poštivati?!
Kao da je narod divlje krdo bizona, želatinozna zelena masa nečega, bez mozga i osnovnih kognitivnih sposobnosti.
Pokušava li sekta, slijedom logike, na scenu vratiti propali komunizam, kada se, simbolično rečeno, određivalo ‘što, kada, kako, s kime, i koliko puta’.
Hoće se kazati da ako jedan narod(!) kliče ‘Za dom spremni’, tko onda ima pravo kazati kako je to povijesni revizionizam i slične besmislice.
Umjesto toga, svaka odgovorna vlast pokrenula bi, nakon široke javne rasprave, postupak uvođenja tog usklika kao službenog u ‘Zakon o oružanim snagama RH’, dakle kao službeni pozdrav HV.
(Ne)Posijano sjeme zla
Sjeme zla, na žalost, namjerno ili nenamjerno, kako rekosmo posijano je još u ranom periodu stvaranja samostalne države, kada se na platformi najoriginalnijeg izuma UDBA-e od njenoga osnutka, tzv. pomirbe, najprije propustila učiniti lustracija, uslijedila je zatim obrnuta lustracija, čime je Pandorina kutija otvorena i do dana današnjega nije zatvorena.
Slijed događaja bio je očekivan, usred rata započet je proces pretvorbe, zatim i privatizacije, cijela stvar je dovršena tako da je bivša socijalistička buržoazija za sebe prisvojila praktički sve bivše društveno vlasništvo, pošten svijet shvatio je o čemu se radi tek nakon što su skinuli uniforme i vratili se doma s fronta.
Osim tvornica, atraktivnih nekretnina, zatim banaka koje su kasnije prodali strancima, nekadašnji Titovi omladinci, sada preobučenih dresova, postali su uvaženi biznismeni, profesionalci, između ostaloga i izdavači, ovladali su medijskim tržištem, zbog čega danas i jesmo tu gdje jesmo, trpeći divljačko medijsko iživljavanje.
Što im na koncu poželjeti, da nestanu, da ih odnese neka nova Oluja, da ih zamete vjetar, da ispare? Cinik bi zaključio da, ali samo ako prije njih ne isparimo mi.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
** O autoru: Dr.sc. Ivica Granić, komunikolog i politički analitičar, završio je studij povijesti i zemljopisa na Pedagoškoj akademiji u Mostaru, kasnije je diplomirao i novinarstvo. Doktorirao je na temu ”Analiza predsjedničkih izbora u Republici Hrvatskoj 2014./2015.”
Izvor: Narod.hr