Legenda kaže kako je Dragan Markovina Hercegovac, doduše nulte kategorije ali bez sumnje Hercegovac. I to jedan od onih zbog kojeg bi ostatak te zavičajne skupine dao sve da se rodio negdje drugdje. Ali eto, nije. Razgovarao sam s prijateljem Gašparom Bjeloperom o Markovini, kaže kako ih je prestao zanimati. ‘Dovoljno je što znam da će ta zavičajna sramota umrijeti živeći u Hrvatskoj. Ja mogu odapeti sutra, mogu za petnaest godina, Markovina može za pet ili trideset, ali znam da će umrijeti živeći u Hrvatskoj’.
Ekstremno ljevičarski aktivizam
Taj mostarski aktivist, publicist i medijski kolumnist, po struci je povjesničar. Valorizirajući njegov znanstveni i javni opus često se zaključuje kako ono dr. sc. ispred njegovoga imena djeluje kao čista zafrkancija.
Prepoznat je njegov ekstremno ljevičarski aktivizam. Danas živi i radi u Splitu, osnivač je i prvi predsjednik kolokvijalno ‘Nove ljevice’, zapravo se radi o unikatnoj političkoj stranci
poznatoj po tome da nikada nigdje nije osvojila ništa. Čini se kako se Markovina nije držao
one alanfordovske maksime legendarnog Grunfa da ‘ako hoćeš upisati pobjedu ne smiješ upisati poraz’.
Hrvatska mu ‘ništa ne predstavlja’
Potpisnik je ‘Deklaracije o zajedničkom jeziku’, u kojoj se urnebesno tvrdi kako se u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Crnoj Gori govore nacionalne varijante zajedničkog policentričnog standardnog jezika.
Svojedobno je, opisujući odgoj u očinskoj kući i utjecaje koje je odatle prenio u svoj svjetonazor, 2012. god. u televizijsku kameru govorio: ‘Kad god je igrala Jugoslavija, na primjer kad bi išla himna, u stanu bismo se digli na noge i slušali tu himnu. Ja danas, kad čujem Lijepu našu, volim gledati da Hrvatska izgubi. Meni Hrvatska ništa ne predstavlja.’
Nakon što su mediji ukazali na te riječi izrečene u dužem autobiografskom intervjuu objavljenom na portalu www.osobnasjecanja.hr, izdavač te zbirke intervjua Documenta, kako stoji na Wikipediji, reagirao je uklanjanjem čitavog intervjua i objavom reakcije u kojoj se tvrdilo kako se ‘riječi ne mogu pravilno razumjeti izvan konteksta čitavog intervjua’, u kojem je Markovina ‘na autentičan način pokazao tugu zbog svih stradanja tijekom rata i ljutnju na pokretače i vinovnike događaja’.
Dragan vs. Igor
Prije nekoliko dana Markovina je u Oslobođenju objavio kolumnu ‘Uloga Igora Štimca u
domicilnoj kontrarevoluciji’, gdje, između ostaloga, piše kako je Štimac, zajedno s Pralijom,
1990. u Australiji inicirao skidanje petokrake s dresa Hajduka, kako je riječ o ‘sramoti’ kada je Hajduk tada istrčao ‘kao skupina momaka u bijelim majicama bez grba’ i time ‘poništio
najsvjetliji dio tradicije Hajduka, onaj partizanski’.
On to izravno povezuje sa aktualnim Štimčevim ponašanjem u Mostaru, vuče paralele te piše kako je riječ o primitivizmu, divljanju, mržnji, potpirivanju tenzija, ratovanju s antifašizmom i simbolima ‘sredine u koju je došao’.
Analitički se lako može zaključiti kako je čitava kolumna zapravo klasičan primjer političkog samorazotkrivanja, autor ne krije da mu je petokraka svetinja i da Štimca ne može podnijeti upravo zato što je bio prvi ili među prvima koji su je javno skinuli. Za njega su
devedesete, to jest period odbacivanja jugoslavenskog totalitarizma ‘početak domicilne
kontrarevolucije’, a ne početak hrvatskog nacionalnog buđenja, ili slično tome.
Što je tu problematično
Markovina, naime, Hajdukove partizanske dane, kad je taj klub (lažno) bio klub NOV Jugoslavije, smatra ‘najsvjetlijim dijelom hajdučke tradicije’, dok skidanje komunističkog
simbola i nametnutoga grba u vrijeme raspada Jugoslavije vidi kao zločin. Prije svega, on
ignorira kontekst.
Naime, godina je 1990-ta, HDZ na izborima pobjeđuje, Hrvatska se budi, velik dio naroda više ne želi petokraku kao službeni simbol. Ali Markovina, unatoč svemu, čin skidanja petokrake koristi kao ‘specifičan psihološki profil’ ne bi li Štimca proglasio vječnim divljakom i krivcem za sve tenzije svugdje, sada u Mostaru u finalu Kupa.
Tipični narativ postjugoslavenske političke ljevice
Ovdje se može govoriti o tipičnom narativu postjugoslavenske političke ljevice. Svatko tko dira u njihove simbole, petokraku, Titovu Jugoslaviju, ‘bratstvo-jedinstvo’, tzv. antifašizam, automatski je primitivac, nacionalist, ustaša, islamofob.
Markovina to radi već godinama, iz Splita, Mostara, Sarajeva. Najbesmislenije u svemu jest činjenica kako on obrambeni Domovinski rat, kao i hrvatsku neovisnost, ne vidi kao oslobođenje, nego proces vidi kao nekakvu ‘kontrarevoluciju’, koju, razumije se, nikad nisu prihvatili.
Štimac je trajna meta
Upravo zbog toga što je Štimac 1990. bio jedan od onih koji su to javno napravili, postao je trajna meta. Nije tu riječ o nogometu ili trenerskom radu Igora Štimca. To je marginalno. Riječ je o teškoj ideološkoj rani koja kod Markovine i sličnih nikada ne zarasta.
Petokraka i jugoslavenske vrijednosti su im draži od hrvatskog suvereniteta i identiteta, pa kad netko ‘skine petokraku’ mržnja prema njemu je trajna. Nije riječ o nekakvoj normalnoj kritici, protiv koje nitko ne bi imao ništa. Međutim, u pitanju je teška ideološka opsesija.
Čin skidanja komunističkog grba s hajdukovoga dresa bio je simboličan čin i dio šireg konteksta raspada Jugoslavije. Nije bilo govora o nekakvoj tajnoj operaciji ili, kako Markovina insinuira, kontrarevoluciji, nego o najobičnijoj jasnoj viziji i stavu u vrijeme kada se Hrvatska budila i stjecala neovisnost, a komunistički simboli su još uvijek bili službeni.
Svatko dobronamjeran shvatio je to kao hrabar potez, posebno jer je Hajduk tradicionalno imao jaku i regionalnu i hrvatsku identitetsku težinu.
Zašto mržnja traje
Štimac je kasnije bio kapetan Hajduka u finalu Kupa Jugoslavije 1991. protiv ‘Zvezde’ kada je Hajduk pobijedio 1:0, što je također imalo jak simbolički naboj. Za njega, i većinu Hrvata, petokraka nije bila nikakav sportski detalj, bila je ideološki simbol.
Stoga Markovina, koji i danas brani petokraku, vidi Štimca kao ‘ustašu’, ‘desničara’ ili ‘nacionalista’, jer je dirnuo u svetinju, jednu od jugoslavenskih komunističkih dogmi. Što se samog Igora tiče, to nije nešto novog. Kroz karijeru kao igrač, i kao izbornik i kao komentator, pa sad i kao trener Zrinjskog, ostaje dosljedan u javnom izražavanju vlastitoga hrvatskog identiteta.
Poput mnogih javnih ličnosti kritizira ‘jugoslavensku ljevicu’ koja po njemu nije hrvatska, komentira Thompsona, ZDS i simbole. To ga čini stalnom metom za određene medije i aktiviste, koji u njemu vide oličenje ‘primitivnog desničarstva’, ali i još puno toga.
Mržnja na duge staze
Je li normalno da mržnja traje 35 i više godina? Naravno da nije. Bilo bi normalno da je riječ, recimo, o racionalnoj kritici njegovih trenerskih odluka, izjava ili rezultata.
Svaka javna osoba zaslužuje komentar, kritiku i slično. Ali, ako je u pitanju opsesivna ideološka mržnja samo zato što je 1990. skinuo petokraku, onda da, to je toksično, to je patološki. To pokazuje da neki ljudi hrvatsku neovisnost nikada nisu prihvatili kao legitiman završetak jednog procesa i jedne umjetne totalitarne tvorevine.
Oni još uvijek vide ‘kontrarevoluciju’ tamo gdje većina građana vidi normalan proces nacionalne homogenizacije. Slično kao što neki nikada nisu oprostili ni Tuđmanu, ni Bobanu, Šukeru ni drugim ljudima koji su jasno stali na hrvatsku stranu onda kada je trebalo.
Mržnja prema simbolima hrvatskog buđenja ostaje identitetsko pitanje
Vrijeme prolazi, generacije se mijenjaju, ali kod tvrdokornih jugonostalgičara, ORJUNA-ša i postjugoslavenskih aktivista mržnja prema ljudima i simbolima hrvatskog buđenja ostaje identitetsko pitanje.
Štimac je, htjeli oni to ili ne, dio te povijesti. U normalnoj državi ovakav bi čovjek bio ponos. U našoj je stalna meta onih koji nikad nisu prihvatili da je Jugoslavija završila 1991. i da je Hrvatska pobijedila.
Štimac je živi podsjetnik da su ’90. mnogi Hrvati rekli ‘dosta’
Zato svaka njegova utakmica, svaka izjava, svaki intervju postaje prilika za nove napade. Jer, dok god Štimac postoji, postoji i živi podsjetnik da su 1990. mnogi Hrvati rekli ‘dosta’.
U konačnici, neka traje ta iracionalna mržnja. Ona ništa ne govori o Štimcu. Govori o onima koji je forsiraju. Govori o ljudima koji su petokraku stavili iznad domovine, iznad kluba i iznad istine.
A Igor Štimac? On će i dalje raditi svoj posao. Jer onaj koji je 1990. imao hrabrosti skinuti petokraku sigurno ima hrabrosti nositi ‘svoju’ metu na čelu evo već 36 godina. I baš zato ga silno poštujemo.