Piše Vanja Zlatović
Sva su sudbinska očuvanja, rođenja ili reuskrsnuća nacija, revolucije i politički pokreti, čak i obični interesni ili dinastički prevrati imali svoje velike i tragične, dvojbene junake kaljene neposrednim i osobnim junaštvom kakvo je bilo ono protjeranog pobjednika nad Volšćanima Gneja Marcija Koriolana, turopoljskog junaka Gašpara Alapića koji je gazio i Turke i pobunjenu slovensko-hrvatsku fukaru pod Gupcem, Albrechta Wenzla von Wallensteina, svi su u čitankama i predaji ostali donekle sporni i povijesno neshvaćeni i sve zbog silovite osobne prirode, turbulentnih okolnosti u kojima su živjeli, pa i jer su se različito snalazili i razilazili ti mitski povijesni neomakabejci s visokim svijetom politike, zakulisne, zaplotnjačke, salonske i skliske kako ju je u Kiklopu opisao Marinković kroz riječi jugoslavenskog oficira prije nego će učiti svoje regrute orijentaciji u prirodi…čak o tom razlazu može biti primjer sudbina komunističkih pilgrima Vlade Dapčevića ili Vukmanovića Tempa.
Ali Alapić je bio ipak hrvatski ban, Koriolan na korak do prijestolja, a Ferdinand II je oko Wallensteina plesao ples sa sedam velova. Dedaković nije mogao niti probuditi prvog predsjednika, Glasnović je postao u Saboru crvena krpa i kušnja tjelesne hrabrosti za kvaziljevicu, i koji je ušao u sukob i sa samim generalskim zborom oko pomilovanja hrvatskog Berije, izvlačili su se ključevi garaža i koluti selotejpa, sito je novohrvatske političke stvarnosti bilo i gore od onog iz mitova o kvaru aviona onoga kojem je, tko ono micao spomen ploču na rodnoj kući u Otočcu.
Dakle nekih velikih a neposredno junačkih likova 90-e niti kasnije, hrvatska viša politika nije imala niti podnosila.
Moderna hrvatska povijest nakon Savke do danas, uključujući ono što Marko Veselica u svojoj knjizi iz 2005. zove uskrsnućem 1990-1995., jednostavno nije puštala u prvi ešalon zaslužnika i posvećenika ljude tog goreopisanog burnog i tragičnog profila, oni su ostajali predvodnici opskurnih ili ne vladajućih, lokalnih stranaka i pokreta, tunolovci, uznici međunarodnog suda, hrvatska munhausenstovština, katolički aktivisti u rehabilitaciji, čak i bjegunci i rebeli divljeg i neposrednog pigmenta jednog Vinka Pintarića.
A tome ćemo razloge navesti i objasniti lako, potrebno ih je ipak spomenuti da bi shvatili kako kroz to sito i političke meandre što vode između Kulmerovih dvora, Lady Šram u Mesničkoj i desetak drugih adresa hrvatske metropole koja se oslobodila konačno i Srba i Austrije i Huna ali se nije oslobodila sinkretizma i umreženosti starih kadrova iz vremena i prije nego je počela vrijediti ona “crko vam Marshall”…ma recimo glasno odmah na početku- sva su bolja mjesta tog pantheona bila već odavno i po raznim genexovsko- ingraškim i hypo- ina(škim) kriterijima i kadrilima već popunjena ili se stolica više nije mogla popuniti.
Puno prije i dublje nego bi se moglo u talonu i potrebi naći stolica teža od saborske i privremene za neku novu kastu, elitu ili bar ugledni atenski Areopag…
Prvi je javni istup na temu koju možemo opisati nucleusom hrvatske pomirbe bio govor o desetom travnju 1968. “generala Drinjanina”, X sjednica CK SKH je bila daleko od izlaska iz frakcijske utakmice sa Žankom i centristima, o padu pokreta upućujem na Boljkovca i njegovu za Dedinje pomalo abolicijsku tezu o strahu od Brežnjeva, suma sumarum mi još nismo odgovorili tko su bili sudionici hrvatske pomirbe, a niti je li na skali između idealizma i pragmatizma kretanje uopće moguće a da se ne ruinira supstanca oko koje se miri.
Dakle ostaje naći strane koje su se mirile, je li to bilo u nakani viših i svetih ciljeva nacionalnog preporoda na putu ka državnosti, pa kakvoj ćemo kasnije, i jesu li uopće postojale dvije strane ako se ta pomirba dogodila.
- nastavlja se
(drugi dio- kako je u Matici pisana nakon Karađorđeva žalba na isključenje proljećara iz “saveza”, i gdje je tko od najvećih bio u trenutku kad je nesporno altruistični kandidat X izborne jedinice stupao u rat).