Nives Opačić (1944.), hrvatska jezikoslovka i umirovljena viša lektorica hrvatskoga standardnoga jezika na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, jedna je od rijetkih jezičnih savjetnica poznatih i izvan akademskih i stručnih krugova. Svojim publicističkim, stručnim i znanstvenim radom, predavanjima i javnim nastupima približila je hrvatski standardni jezik i jezične teme širokomu krugu čitatelja i slušatelja, a njezine brojne knjige, pa i knjige jezičnih savjeta, stekle su vjernu čitateljsku publiku.
S jezikoslovkom Nives Opačić razgovarali smo o jezičnom savjetništvu, promjenama u hrvatskom jeziku i društvu, jezičnim autoritetima i dvojbama u suvremenoj jezičnoj uporabi.
O jezičnom savjetništvu
Kada je objavljena Vaša knjiga jezičnih savjeta „Reci mi to kratko i jasno. Hrvatski za normalne ljude“ (Zagreb, 2009.), internet i digitalni alati nisu imali ulogu kakvu imaju danas. Jezični su se savjeti tražili u stručnim knjigama i časopisima, a Vaša je knjiga postala vrlo popularna i ostala zapamćena kao svojevrsni sinonim za jezični savjetnik. Što mislite, zbog čega je upravo ta knjiga toliko dobro prihvaćena? Je li tomu pridonio i naslov koji je privukao čitatelje?
Knjiga o kojoj govorite doživjela je dva izdanja, zapravo je drugo izdanje znatno proširenje prvotne knjige (2015.), a građa je dolazila stalno – kao što bi mogla dolaziti i danas, samo što danas sve manje ljudi uopće vodi računa o pravilnostima u hrvatskom standardnom jeziku, pa više ne gledaju uglavnom ništa. Mislim da je knjiga dobro prihvaćena zato što ljudi znaju da im ne prodajem „rog za svijeću“, da im zapravo ništa ne namećem, nego da im više predlažem nego što im nalažen.
Svjesna sam da svatko može bilo koji savjet prihvatiti, ali i odbaciti. Dakle, ja im kažem kako mislim da bi trebalo (i zašto tako mislim), a svatko to može prihvatiti, ali i ne mora. Međutim, upravo kad im govorim zašto je što pravilno, a zašto nije, mislim da se priklanjaju rješenjima koja im predlažem. Sam naslov sugerira preglednost i konciznost, nema onog općeg „muljanja“, pa to valjda još ipak ljude privlači.
Kako zapravo nastaje dobar jezični savjet? Na čemu bi se trebao temeljiti i kako ga treba obrazložiti da bi korisnicima bio uvjerljiv, razumljiv, a možda i zanimljiv?
Svaki stručni savjet, pa tako i jezični, mislim da se mora temeljiti na znanstvenim činjenicama. Ljudima to treba objasniti onako kako govorim i u naslovu: kratko i jasno. Imam višegodišnje iskustvo: ako ljudima govorim kratko, jasno i argumentirano, to im je onda i zanimljivo. A ako tko rasteže bez kraja i konca, to je najčešće znak da govori nešto što pouzdano ne zna, pa se skriva iza bujice riječi.
Jezično savjetništvo danas
Je li se, u odnosu prema vremenu kad ste se počeli baviti jezičnim savjetništvom, promijenio (proširio) krug korisnika koji traže jezične savjete?
Nisam sigurna da se taj krug proširio, prije bih rekla da se smanjio. Naime, danas ljudi sve rjeđe općenito provjeravaju podatke koje podastiru u javnost – dakle, često griješe i u materijalnim podacima, pa kako onda neće u jezičnima?!
Odgovori na jezične dvojbe danas se ne traže samo u pravopisima, gramatikama, rječnicima i jezičnim savjetnicima, nego i na mrežnim portalima, društvenim mrežama i forumima, a sve veći utjecaj imaju i alati umjetne inteligencije. Je li to promijenilo i samu narav jezičnoga savjetništva?
(Čim sam počela kritizirati umjetnu inteligenciju, sve što sam napisala u odgovoru nekamo se izgubilo?!) Dakle, govorila sam o nepouzdanosti umjetne inteligencije, o neprovjeravanju činjenica, a primjećujem da ono što je povijesno starije, umjetna inteligencija nema iz čega pouzdano odgovoriti.
Mogu vam navesti više banalnih primjera, no koji meni – ako što znam – signaliziraju svu površnost druge strane. Evo, pišući tekst u kojem spominjem Haulikovu ulicu u Zagrebu, umjetna se inteligencija htjela napraviti važna, pa mi je najprije poručila da je to ulica koja gleda na Botanički vrt. Kad sam je upozorila da Haulikova ulica ne gleda na Botanički vrt (jer uvire u Mihanovićevu ulicu gledajući prema željezničkoj pruzi), opet su „zglajzali“, pa se pohvalili: da, ulazi u Žigrovićevu ulicu. Ja opet: ne, ne može ulaziti u tu ulicu, zar nemate raster zagrebačkih ulica??? Oni ne znaju da ta ulica s jedne strane završava Svačićevim trgom, a s druge u Mihanovićevoj ulici. Takvih primjera imam koliko hoćete. Isto sam s tom inteligencijom doživjela i s adresom Novakova 1 / Langov trg 4. Kaže mi: gleda na park Ribnjak. Ne gleda, kažem ja, jer je park malo dalje, gleda na Langov trg (bila je riječ o kući Sofije Deželić, a i oko nje smo se natezali). I onda ja pitam: tko i kako može vjerovati nekomu / nečemu što je tako površno, pogrešno i šlampavo? Oni mi se svako malo ispričavaju, no kako prolaze oni koji njihova rješenja uzmu zdravo za gotovo? A to se pogubno brzo širi – općenito takav stav da nitko ništa više ne provjerava. Da ne kažem kako griješe i u osnovnom pravopisu (odgovaraju mi spriječavaju, dakako). O skraćivanju korijenskoga s jatom (i pod kojim uvjetima) nemaju pojma.
Jezični autoriteti
I među stručnjacima postoji nesuglasje u pojedinim jezičnim pitanjima pa ako je korisniku teško prepoznati koji su savjeti stručni i pouzdani, a koji to nisu, kad mu ih daje umjetna inteligencija, još će mu teže biti kad shvati da na isto pitanje može dobiti oprječne/oprečne stručne odgovore. Što učiniti kada jedan jezični autoritet preporučuje jedno, a drugi drugo?
Kad bi mi netko preporučio oprječan odgovor (bez ikakva objašnjenja), u takav bih savjet posumnjala (a i znala bih u kojem grmu leži zec). Ja ako što predlažem, uvijek kažem i zašto to predlažem, pa svatko može i sam vidjeti što je i kako je. Takvi „oprječnici“ najčešće se drže samo nekih (frekventnijih) riječi u kojima tu glasovnu promjenu provode ili ne provode, no one koji tu promjenu uporno provode, pitala bih i ovo: ako se sklanja vrijeme, vremena – dakle, ako kratimo slog –ije tako kako sam napisala – zašto se onda u primjeru vremena ravnamo o jednom pravilu, a u primjeru, recimo, strijela, strjelica po drugom? Naravno da bi upitani ostao bez valjana odgovora.
I opet ću reći: ako mi tko ne može suvislo objasniti zašto neku promjenu provodi, takvom sigurno ne bih vjerovala (a još manje bih ga poslušala).
Imaju li različite ustanove i tijela koja se bave hrvatskim standardnim jezikom i njegovom normom – Institut za hrvatski jezik, Vijeće za hrvatski jezik, Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika, sveučilišta i dr. – jasno određena mjesta u hijerarhiji jezičnih autoriteta ili njihova stajališta i preporuke ravnopravno supostoje?
Lijepo što me to pitate. Ja, naime, NIKADA nisam bila pozivana ni u jedno takvo tijelo. No zato mene vrlo često ljudi nazivaju na moj privatni telefon i pitaju štošta, kao da sam baš ja bila glavna u tim tijelima i ustanovama. Takvima obično pristojno odgovaram poslovicom (pa ako shvate, shvate): „Kad se sinovac ženjaše, strica ne pitaše. A kad se raženjaše, i strinu pripitivaše.“ Drugim riječima, zašto ne pitate one koji u tim tijelima sjede i odlučuju? Sigurna sam da takvi ne prekidaju pripremanje ručka da bi odgovorili znatiželjnicima.
Kako u cjelini gledate na suvremeno jezično savjetništvo u hrvatskom jeziku? Pratite li radove svojih kolega jezičnih savjetnika? Postoje li područja suvremene komunikacije na koja se još nije dobro odgovorilo?
Mislim da ga je danas manje nego u 1990-im godinama. To je i razumljivo. Pa komu ja danas mogu govoriti da ipak treba reći kontejner (a ne kontenjer), a tako govore već i neki televizijski novinari (ne znam ravnaju li se oni po svojim sugovornicima ili se ti sugovornici ravnaju po neukim novinarima – vjerojatno to ne primjećuju ni njihovi šefovi, jer da pogrešku primijetite, morate nešto najprije i znati). Nitko više valjda ne smatra primitivnim kad i opet televizijski novinari govore transplatacija, korespodencija, depadansa, koferencija, kordinacija, koperacija – nema jednoga n ili dva o gdje bi morali stajati: transplantacija, korespondencija, depandansa, konferencija, koordinacija, kooperacija. Tim „transplatatima“ nastojala sam utuviti u glavu da to n ne izbacuju našalivši se (no misleći ozbiljno): vodi me u depandansu, pruži šansu, za romancu! O dosad nepostojećim naglascima koje zaposlenici u današnjem auditivnom medijskom prostoru sve više šire trebalo bi govoriti dugo (… u noć, u zimsku bijelu noć). Malo se šalim, no to je vrlo široka i nova tema u hrvatskom jezikoslovlju, bombaški napad na hrvatsku pravogovornu normu. No to proizlazi iz današnje opće prakse: nitko ne sluša nikoga, nikoga nije briga ni za što (a i krhko je znanje).
Jezične dvojbe
Na kraju razgovora pred Vas stavljamo i konkretne jezične dvojbe. Imaju li imenice publika i javnost množinu? U hrvatskom jeziku, naime, imamo svezu odnosi s javnošću (engl. PR, public relations), no pojavila se usporedno i sintagma odnosi s javnostima, pa tako i sveučilišni studiji koji nose taj naziv.
Jasno mi je zašto imamo (ili zašto smo imali, ako je i to već promijenjeno) odnose s javnošću (i tu bih napravila mali ispravak: ako imamo prijedlog s, ne bih rabila oblik koji se rabi kad prijedloga nemamo; s javnosti). U redu, to su već filigranske nijanse.
No mi i inače hrlimo pod kapu engleskoga jezika, pa su neki u obliku relations vidjeli engleski oblik množine. Ipak, svatko tko je na takvu položaju obraća se uvijek samo jednoj javnosti, svatko svojoj, a naravno da takve službe postoje u svakoj državi i njezinim tijelima. Tvorbeno, međutim, od imenice javnost može se napraviti množina – ako to SMISAO traži. Tako je i s imenicom publika. I ona može imati množinu, a evo i primjera. Recimo, ima ljudi koji slušaju tzv. narodnjake, ima (još) i onih koji slušaju klasičnu muziku, a i onih koji slušaju džez. To su tri vrlo različite publike.
Pojedini jezični savjetnici navode da imenica kćerka ne pripada hrvatskomu standardnomu jeziku, nego mu pripada samo imenica kći koja u akuzativu glasi kćer. Za umanjenice kćerkica i kćerčica navode da pripadaju razgovornomu stilu, a kćerca je poetizam. Kakvo je Vaše mišljenje? Koju bismo onda umanjenicu trebali rabiti u hrvatskom standardnom jeziku?
Takve bih najprije zbunila, pa rekla: ako ne pripada kćerka, ne pripada ni majka. Naime, nekoć su se upravo ove dvije imenice sklanjale po posebnoj deklinaciji – zvala se r deklinacija. Dakle, mati i dšti u genitivu su glasile matere i dštere. Ovo dšti dalo je, dakako, kći. Nastavak –ka, kao vrlo produktivan u tvorbi imenica ženskog roda, dodavao se imenicama da se lakše usustave s drugim takvim imenicama, pa kako nije bilo drugih imenica koje su se deklinirale po toj deklinaciji, sam se sustav pobrinuo da sebi olakša, pa je iz tzv. kosih padeža (genitiv, dativ itd.) uzeo osnovu kojoj je dodao jedan od tipičnih nastavaka za tvorbu imenica ženskog roda –ka.
Kad biste morali dati kratak odgovor (dakle, bez objašnjenja, no uz pretpostavku da ono postoji), što biste preporučili u sljedećim slučajevima: AI ili UI (umjetna inteligencija), Camus – Camusja ili Camus – Camusa, pater – patra ili pater – patera?
Meni nije strana UI, no danas nas preplavljuju tolike strane kratice, da vjerojatno oni koji s tom inteligencijom druguju ne bi više razumjeli o čemu se radi ako ne piše AI (a što o njoj mislim napisala sam vam u odgovoru na jedno prijašnje pitanje). Ja pišem samo Camus, Camusa i pater patra. Ovo je još davno objasnio prof. Vladimir Vratović, klasični filolog, no tko takve još čita?!
Izvor: Portal HKV/ Razgovarala: Irena Šupuković