MILANOVIĆEVSKI “SUVERENIZAM” – Usred svjetske političke krize koja prijeti postati trećim svjetskim ratom, Hrvati se ne uspijevaju dogovoriti o tome da nekoliko hrvatskih vojnika pošalju u zemlju saveznicu, daleko od ratnih sukoba, i u vojnu misiju saveza koji je glavni jamac naše nacionalne sigurnosti.
Jeftino smo mogli i na taj način pokazati da smo ozbiljna država i pouzdan partner, ali tu ćemo priliku očito propustiti jer nas vode nedorasli ljudi koji žive od spletki i manipulacija.
Priču je pokrenula taština Zorana Milanovića upregnuta u njegovu predsjedničku kampanju, iza koje je očekivano stao bezidejni SDP, ali svjesno ili nesvjesno i veći dio oporbe, što je zabrinjavajuće.
Dok Plenković iz dana u dan svojom bahatošću pokazuje svoja politička ograničenja, većina oporbe pokazuje da se čitavo njihovo političko znanje i umijeće svodi na populističko i politikantsko protivljenje HDZ-u, bez obzira na bit i sadržaj pojedine politike, pa i po cijenu svrstavanja uz štetočinu poput Milanovića.
U cijelom tom igrokazu vrlo je malo brige za opće dobro, za ugled i sigurnost hrvatske države. Premalo je demokratskih ideala i političke vizije, a previše egoizma i manipulacije.
Suverenost malih naroda brani se radom, odgovornom nacionalnom politikom i vojnim savezništvima, a ne kvazisuverenističkom milanovićevskom retorikom koja nas vodi u izolaciju i na vjetrometine ruskog i srpskog sveta.
Sličnim smicalicama domislio se je drug Zoran i prije desetak godina, kad je iz tobože suverenističkih pozicija štitio partijske tajne i udbaške egzekutore, rugajući se Hrvatima i sramoteći Hrvatsku pred Europom. Milanovićevski suverenizam finta je koja se pojavljuje samo onda kada to odgovara nehrvatskim i protuhrvatskim koncepcijama.
Dakle, potrebno je nadići djetinjarije, i Plenkovićev partijsko-činovnički duh, i čitav spektar Milanovićeve patologije, te djelovati u interesu Hrvatske neovisno o stranačkoj pripadnosti. Preduvjet za to je promjena mentaliteta, kako u javnosti, tako i u politici. Jesmo li za to spremni?