Piše Vanja Zlatović/Odjek.press
Baš sam se slatko nasmijao, Rade je opet u SAD. Uvijek gdje je najteže… očito je da će se stvar širiti, pa nije dovoljno dobro niti u Begešu niti Zagrebu.
Kao i 1999., dakle, kad su “bombardovali” Beograd. S tim…da je meni sasvim ok da ljudi idu gdje se osjećaju bolje, sigurnije, i mirnije. Samo, volim podsjetiti da je tako, u onim slučajevima kad se isti ljudi predstavljaju kao duša svojih sredina, s kojima dijele dobro i zlo, kao moralne vertikale, i gotovo mučenici u ime svih drugih. Kao ljudi pred kojima se smije tek oborene glave šutjeti, i misliti…majko, pa što i mene ne rodi tako hrabrim i velikim kao Rade.
A i moji izginuše, a njegovi nikad ne stradaju. On je uvijek moralan, a i na sigurnom, k tome još i pati sa svim narodima svijeta, i nosi šešir. I stenje, kao ljudi koji su prošli deset Golgota, sve za mir i ravnopravnost. Samo se onaj crnogorski admiral ubio, Levara su ubili, Mira je bar patila, a njemu je uvijek dobro.
Smatralo se duboko neukusnim, kad je jedan hrvatski grad uskratio prostor u tjednu obljetnice pada Vukovara, za koncert Rade Šerbedžiji, smatralo se to neukusnim i morbidnim, neki pijetet tim žrtvama trebao je ustuknuti pred njegovom muzom, a…ljudi su po kućama smjeli šmrcnuti za svojim ubijenima, i to tiho, da ne zasmetaju njegovoj antiratnoj i empatičnoj opomeni da se ne upuštamo u zbivanja, nego budemo humani, uzvišeni, i blagi.
Ali i kad je Zagreb pod zvončićima, i kad je Beograd pod “milosrdnim anđelima”, i kad je rat u Ukrajini, on je uvijek gdje je najtoplije, u Motovunu, Brijunima, na Skadarliji, ili bilo gdje…osim kad se naoblači, onda je negdje drugdje.
Ali nikad na Tjentištu, osim ako bi trebalo opomenuti one koji nisu tamo izginuli, da…nisu izginuli.