O OBJAVAMA PUNIM SLAVLJA POVODOM UTAKMICE SA ŠPANJOLSKOM
Osobno se ja nikad nisam baš osobito poistovjećivao s nogometom još od vremena Mladena Delića Radanovića niti to sasvim razumio ali i sad u ovim okolnostima meni su uvijek bili mojoj metafizičkoj viziji patriotskog bliži zvuci Dire Straits uz banijske kadrove Lederera nego travnjak i reklame za pivo ali…
Ali ja mislim da svi navijači drugih zemalja u skupini i španjolski arkebuziri prvi, ma i matadori i bikovi i možda i knindže i Šiltovi, kapetani Dragani i Đujićevi četnici sve redom obrasli kao Ringo Star nisu sretni kad Hrvatska izgubi koliko hrvatska feralska i novostaška jugoslavenština.
Ja mislim da kad bi Diego dao gol u Meksiku na prvenstvu se ne bi argentinski ljudi veselili koliko se fetivi Hrvat “antifašista” veseli kad Hrvatska primi gol i on to doživi i shvati pa slavi kao pobjedu protiv svega što je u svojoj izobličenoj optici povezao odavno i on zamisli na terenu Žarka Potočnjaka u Nepokorenom gradu kad se hvata za nož i govori “ovo je delalo” a evo mu sad dali gol republikanci iz doba građanskog rata u Španjolskoj.
Kao da ulaze u širokobriješki samostan 7. veljače 1945. pa slave. “Nema Gospe”, viče jedan takav u svojoj objavi i deliriju, “uzalud si Daliću lizao oltare “. I to još kako neobuzdano, dionizijski, ne kako se vikalo pred parlamentarne izbore “di si radosti” nego kao da je čitava reprezentacija s Dalićem upravo urinirala po Smoji a u tom času su im njihovi dali gol.
Čudno. Baš čudno, mitski silno i neuhvatljivo za razumjeti. U nekoj svojoj freudovski dubokoj mržnji prema svojoj strani ma kako bizarno to bilo. S time da ovaj nikad nije insinuirao da Gospa navija za Hrvatsku nego da ga vjera potiče na rad i zalaganje.