Piše Vanja Zlatović
Ti su naraštaji još učili teoriju i praksu samoupravnog socijalizma, nabrojati ofanzive, tečaj puške i zakučaste bajke o specijalnom ratu, slušali Scorpionse i Wind of change, igrali fliper kraj kina Sloboda na Tuškancu.
Vatreniji, naivniji, neki i oboje… ali taj dio njih dakle, se nakon “one vojske” borio u ratu s vojskom koja se decenije klela da će ih čuvati, onaj dio s kragnicama je uglavnom zauzeo spretnu neutralnost i preplavio nove prilike po starim kontaktima, austrijskim studijima, pjevačkim zborovima, sportskim četama i vezama svojih roditelja koji su bili članovi partije od karijere, išli na skijanje u poražene zemlje drugog velikog rata i vraćali se s margarinom Rama, rindgulašem i glasno istovarali skije i pancerice da radnička klasa vidi kako se za njih ne bore uzalud.
Prošle su godine, pao je već davno Berlinski zid, a na pet sati vožnje preko Goričana i Pešte je započeo sukob koji je ili već treći svjetski rat, ili njegova krvava uverira.
Salonska samo literarno, a zapravo Đuro i Kulušić ljevica je zauzela položaj okretne neutralnosti, mnogi su već od devedesetih službeno i desni centar. Ali prava ta ruža vjetrova civilnih udruga traži od vlade da zaustavi rat, spriječi “da se muškarci stalno ratuju jer to vole”, do jučer se bacala pod noge Porfiriju, žali za vremenom kad se znao red i širilo kolo, kozaračka lolo… ali ruskoj se agenturi ne zamjera.
Ovi drugi ponavljaju mantre raznih Grmoja i drugih tobož vele hrvatskih ritam sekcija plinske i rukometne Hrvatske kojoj sinapse vode preko help deska Gazproma i Sberbanke u prvu zemlju socijalizma, caruju teorije zavjera tiktokerskih proroka i debila s pepeljarama na očima i čije objave započinju s “nova dojava”, kao da daju upute klađenja na finsku nogometnu ligu.
Ali većina, a većina nije bila privilegirana “ni onda ni sada”, na svoj način suosjeća i pati za užasom onoga što se NGO ne usudi zvati ruskim fašizmom, a Bulj und notorni “stručnjak za interventna stanja “, Kalinić za koju stranu navijaju, a ko fol jer su objektivni.
Ta dakle većina živi te vijesti i trpi i pati, pokušava ne misliti, navija za ukrajinske vojake kako je navijala za Dinamo ranih 80-ih, i zvona zvone, i svega vraga kojeg su prešli.
I čeka svako “oba, oba su pala”, koliko god letjelo još toga iznad glave Ukrajinaca. Dodikov i Orbanov treći za preferans, naš predsjednik države, uvjerava svoj puk da je Rusija nepobjediva, što je nonsens, sve se miče, koleba i strahuje, ali načelno ljudi u svojoj aritmetičkoj množini čekaju da nešto prelomi i zaustavi potoke krvi i eksplozija. I sjećaju se, znaju, da to neće biti.