25,10,21
HomeVijestiSvijetKlub jugonostalgičara ‘Josip Broz Tito‘: “Druže stari, sve je poluđelo”!

Klub jugonostalgičara ‘Josip Broz Tito‘: “Druže stari, sve je poluđelo”!

Situacija u Crnoj Gori je malo reći konfuzna. Nije podijeljeno samo društvo, dva brata rođena su “na nože”. I ne vode Srbi i Crnogorci tek verbalni rat, služe se i simbolima. Crveni crnogorski državni barjak suprotstavljen je onom tradicionalnom, srpskom, “s četiri S”, a u političkim uporištima nove vlasti u Primorju, Herceg Novom i Budvi, vihore se i jugoslavenske zastave.

Taman kad smo pomislili da jugonostalgičari podržavaju ponovno ujedinjenje Crne Gore i Srbije, prevarili smo se. Zastava pokojne SFRJ viđena je i među montenegristima na velikom prosvjedu na Cetinju; dapače, zauzimala je središnje mjesto?!

Za koga su onda uvjereni Jugoslaveni: za Đukanovića ili Krivokapića, za mitropolita Joanikija ili Mihaila?

Odgovore smo pronašli u Klubu jugonostalgičara “Josip Broz Tito” usred Cetinja, a sugovornik nam je bio Veljko Mudreša, umirovljenik čuvenog “Oboda” koji je propao kad i država kojoj je posvećen njegov mali muzej. Mudreša je u svojem “obodinu” zamrznuo relikvije bivšeg sustava u nadi da će se, kad nacionalnosti konačno izađu iz mode, regenerirati

HEROJSKA MLADOST
Veljko nas je dočekao strogo. Vojnički. Od straha samo što mu “nijesmo” raport predali.

– Ljubičić? Što vam je Nikola? General? – pogledao me “ispod obrva”.

– Ništa. Ja sam od sinjskih, glavičkih Ljubičića. Ima nas u tri naroda i tri vjere – pojašnjavam.

– Ne interesira me kako se ko krsti, zove, i u koju crkvu ide! Samo da je čojek! Sa mnom ne smije nitko da razgovara sa mržnjom o bilo kojem narodu! – glasno će. – I samo pod tim uslovima možemo da kontaktiramo – poželio nam je na svoj način dobrodošlicu Mudreša Veljko, izdanak jedne od najstarijih crnogorskih obitelji.

Prvo smo nazdravili kruškovačom “ispod Grmeča, iz Bosne, oklen mu se šćer udala”, pa prošetali kroz prošlost. Kroz stoljeća.

Mudrešina je kuća, naime, okićena jugoslavenskim i republičkim zastavama: grbovima, Titovim bistama, fotografijama Starog s najvećim facama onog vremena, parolama i citatima koji su obilježili Partiju, trofejnim oružjem i velikim umjetničkim portretima junaka koje se još spominje.

Sve je u duhu bratstva i jedinstva; čak su i podmetači za čaše ukrašeni sa šest crvenih baklji. Zato da se ne bi zaboravilo da na Cetinju još živo srce bije, i da postoje oni kojima je to važno i koji stoga ovdje hodočaste, baš kao da je kakav svetac u pitanju.

Za potrebe snimanja Mudreša je navukao uniformu general majora JNA i strpljivo pozirao kod biste vrhovnog komandanta
Paun Paunovic/Cropix
– Ja sam Jugoslaven i internacionalista! Nosim Jugoslaviju i ono vrijeme u prsi. U dušu! Sjećanje na najljepšu domovinu u svijet što smo imali! – reda kratke, a odrješite rečenice pred poznatom slikom Tita, Đilasa i Rankovića.

– Ono more krvi što je drug Stari govorio, onih dva milijuna žrtava, ona mladost što je herojski pala u Drugi svjetski rat, njima sam čitav život posvetio. I to najljepši dio svog života, a i sad kad sam obolio – ponosno će, važno i uzdignute brade, kao kakav državnik, uz napomenu da se bori “protiv tri najstrašnije bolesti koje savremena medicina poznaje, i da ih je sve pobijedio”.

A kako je Veljko postao zaluđen Jugoslavijom? Prvo su ga, objašnjava, kao neobično živo dijete, kralj đavola, tako su ga zvali, kao svoga prihvatili prvoborci; subnorovci koji nisu prelazili s poražene na pobjedničku stranu i presvlačili uniforme četrdeset i pete, već su krenuli u rat čim je Švabo svom silom na nas udario.

‘KO BRAĆA ROĐENA’
– To je jednim duhom disalo, ljuuuudi. Je-dnim du-hom! Ko braća rođena iz jedne utrobe, od jedne majke. Nije niko pominja nit je priča o ustašama, četnicima, partizanima…, bar u nas ovđe, na Cetinje. Ovo je mala sredina – iskreno će o onome onda, a ogorčeno o ovome danas što mu se zbiva pred nosom, stotinjak metara dalje kod manastira svetog Petra Cetinjskog, u kojem je na jedvite jade “hristonisan” Joanikije Jovan Mićović.

– Da ti kažem, ovo su stvari bezvezne. Ovo je sve poluđelo. Crkva je odvojena od države. Tako je bilo u Titovo vrijeme, a tako je i sad. I ona nema šta da se miješa u državu ni ona u nju. Ne možeš ti određivat Crkvi gdje će ustoličavat i koga će ustoličavat, to je njihov posa. Tu je na djelu mržnja koju je netko uspio da stvori, da pomuti mržnju između svih nas. Od jedne države, od jednog jedinstva, da zavadi…
–… pa vlada?

– E, tako. Skinu mi s vrha jezika – razgalio se kad je shvatio da ga pomno pratim, da sam u temi.

– Moja je riječ Lovćen, a to što ti pričam svetinja – samo što se ne uspravi pa nam salutira. Navukao je, za potrebe snimanja, uniformu general majora JNA. Strpljivo pozira kolegi Paunu kod biste vrhovnog komandanta.

Nije Veljko, da krivo ne shvatite, bio đeneral. Redovnu vojsku odslužio je u SR Hrvatskoj kao prvi kurir garnizona u Lici, pa su mu, važno će, kao nekome tko je prenosio poruke, mnoge stvari iz tog vremena poznate.

Uostalom, sin je oficira UDBA-e i milicajca što je “radio na odgovorne poslove u Ministarstvo unutrašnjih poslova” i, reći će, “ima je stalan kontakt sa civilnim i vojnim bezbedonosnim službama”.

Premda bistar, nije volio školu. Pravo rečeno, muka mu je bila od nje. Zato je umjesto na vojnoj akademiji, što mu je bila velika želja, ispekao Titov zanat i zaposlio se kao bravar u “Obodinu”, u kojem je tada radilo pet tisuća i šesto duša, donosi Slobodna Dalmacija.

I.R.https://dugopolje.org
Najnovije vijesti, zanimljivosti i događanja iz općine Dugopolje, Hrvatske i svijeta
RELATED ARTICLES

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Premium sadržaj

Nedavni komentari