Odluke Europskog suda za ljudska prava donesene u utorak još su jednom ogolile političku strategiju bošnjačkih stranaka i njihovih satelita, prije svega Demokratske fronte i Zlatana Begića, čiji je stvarni cilj sustavno razgraditi mehanizme zaštite konstitutivnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Sud je jasno odbacio dvije žalbe kojima su Begić i stranka Željka Komšića pokušali osporiti ulogu Doma naroda Parlamenta BiH, institucije koja za Hrvate, kao najmnogobrojniji narod u Federaciji, predstavlja posljednju liniju obrane od političkog preglasavanja.
ESLJP je nedvosmisleno poručio da nacionalno koncipirani Dom naroda, sastavljen od po pet predstavnika triju konstitutivnih naroda, nije nikakva anomalija niti prepreka demokraciji, nego legitiman ustavni mehanizam koji osigurava ravnotežu i sprječava dominaciju većine.
Ljudska prava, ali ne i hrvatska?!
Sud je odbio tezu prema kojoj Dom naroda ne bi trebao ravnopravno sudjelovati u zakonodavnom procesu zajedno sa Zastupničkim domom, ocijenivši da se takav zahtjev ne temelji na zaštiti osobnih prava, nego predstavlja politički motiviranu želju za promjenom ustavne arhitekture BiH. Drugim riječima, riječ je o klasičnom pokušaju da se pod krinkom ljudskih prava oslabi pozicija Hrvata.
Jednako je važno što je sud potvrdio zakonitost uspostave vlasti nakon izbora 2022. godine, uključujući intervencije visokog predstavnika Christiana Schmidta tijekom izborne noći. Te su intervencije, koje su bošnjačke stranke dočekale s otvorenim negodovanjem, imale jasan cilj smanjiti mogućnost da tri i pol puta brojniji Bošnjaci Hrvatima biraju izaslanike u Dom naroda Federacije BiH.
ESLJP je zaključio da Schmidtove odluke ni na koji način nisu diskriminirale Demokratsku frontu, čime je dodatno razbijen narativ o navodnoj nelegitimnosti izmjena Izbornog zakona.
Sud je pritom podsjetio i na temeljnu činjenicu koju bošnjačka politika sustavno ignorira, a to je da između donjeg i gornjeg doma parlamenta ne mora postojati jednaka izravna potpora birača jer se Dom naroda bira posredno. Upravo u toj razlici leži smisao zaštite kolektivnih prava konstitutivnih naroda, a ne pokušaj njihove diskriminacije.
Istodobno, ESLJP je prihvatio dvije žalbe Zlatana Begića u kojima je ocijenio da je on bio diskriminiran jer se izjašnjava kao pripadnik ostalih, zbog čega ne može sudjelovati u izboru vodstva Federacije BiH ili vodstva Zastupničkog doma državnog parlamenta.
Time je sud nastavio svoju ustaljenu praksu iz presuda poput Sejdić Finci i drugih, u kojima se od BiH traži uklanjanje diskriminacije prema građanima koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici triju konstitutivnih naroda.
No upravo se na tom mjestu razotkriva ključna politička manipulacija. Presude poput Sejdić Finci bošnjačka politika godinama koristi kao polugu za razgradnju konstitutivnosti, dok istodobno blokira svako rješenje koje bi istinski pomirilo individualna i kolektivna prava.
Jedine političke opcije koje kontinuirano nude izmjene Izbornog zakona na način da se istodobno provede Sejdić Finci i zaštite prava konstitutivnih naroda jesu hrvatske stranke. One jasno zagovaraju model u kojem će i građani iz reda ostalih moći ostvariti svoja prava, ali bez da se Hrvatima oduzme mogućnost legitimnog političkog predstavljanja.
Podređivanje hrvatske volje
Suprotno tome, bošnjačka politika, personificirana u političkoj štetočini Željku Komšiću, sustavno radi na tome da se hrvatska volja u Federaciji BiH podredi većinskom interesu. Komšićev politički projekt, koji počiva na izboru hrvatskog člana Predsjedništva bošnjačkim glasovima, izravno je suprotan presudi Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić, kojom je jasno utvrđeno da konstitutivni narodi moraju imati mogućnost birati svoje legitimne predstavnike.
U tom kontekstu, odluke ESLJP-a predstavljaju još jedan hladan tuš za bošnjačku politiku koja godinama pokušava međunarodnim institucijama prodati priču o navodnoj diskriminaciji, dok istodobno provodi sustavno političko nasilje nad Hrvatima u BiH.
Sud je jasno razlučio gdje završavaju individualna prava, a gdje počinje politički aktivizam čiji je cilj promjena ustavnog poretka, što je ranije potvrđeno i odbijanjem žalbe Slavena Kovačevića, također političara, bliskog stranci Demokratske fronte i kandidata za člana Predsjedništva BiH.
Ove odluke samo potvrđuju da problem BiH nije u postojanju Doma naroda ili mehanizama zaštite konstitutivnosti, nego u upornoj politici koja Hrvate nastoji svesti na nacionalnu manjinu u vlastitoj zemlji.