U hrvatskom javnom prostoru danas se događa nešto duboko pogrešno, ali o tome se još uvijek govori tiho, oprezno i najčešće pod pritiskom. Pod parolom borbe protiv fašizma sve se češće koriste upravo one metode koje su kroz povijest bile zaštitni znak fašizma. I to nije ideološka dosjetka nego surova svakodnevica.Istinski ratnici protiv bilo kojeg totalitarnog i autoritativnog to jasno i vide.
U Hrvatska danas imate situaciju u kojoj nije presudno što ste rekli, nego tko ste. Nije važno što argumentirate, nego pripadate li “pravoj strani”. Ako ne pripadate, slijedi etiketa USTAŠA,KOMUNJARA. Pa druga. Pa treća. A potom medijski linč, društvena izolacija i suptilna poruka svima ostalima da je pametnije šutjeti. Iako budimo iskreni po pitanju nekih medija bolje prođete ako dobijete etiketu KOMUNJARA i to neki uspješno koriste.
Ali što je najgore sve se to radi u ime antifašizma mislim na etikete.
Ako fašizam ne promatramo isključivo kao povijesni pokret nego kao skup metoda tada stvari postaju vrlo jasne. Progon neistomišljenika, zabrana govora, moralni monopol, stvaranje podobnih i nepodobnih, delegitimizacija ljudi umjesto suočavanja s argumentima. Upravo to danas gledamo samo bez uniformi i zastava. Metode su ostale iste, samo je riječnik suvremeniji.
Stvara se klima u kojoj se ljudi autocenzuriraju. Ne zato što nemaju mišljenje nego zato što znaju kakva je cijena ako ga izgovore. A kad društvo počne kažnjavati mišljenje, tada više ne govorimo o demokraciji, nego o njezinoj formi bez sadržaja.
Posebno zabrinjava uloga dijela medija. Umjesto prostora za raspravu oni postaju instrument selekcije. Ne po znanju, ne po argumentima, nego po podobnosti. Neki gosti su uvijek dobrodošli, drugi nikada. Neke teme su poželjne, druge nepostojeće. Kritika je dopuštena samo dok ne dira u odabrane im ,,svetinje”.
I onda dolazimo do potpunog apsurda. Oni koji se nazivaju antifašistima ponašaju se kao ideološka policija. Odlučuju tko smije govoriti, što se smije misliti, pisati i gdje su granice dozvoljenog. To nije borba protiv fašizma. To je njegova suvremena replika.
Istinski antifašizam nikada nije bježao od pluralizma. On bez slobode govora ne postoji. On bez sučeljavanja ne postoji. On bez prava na razliku ne postoji. Čim počneš gasiti tuđe mišljenje, prestao si biti antifašist i postao si ono protiv čega se navodno boriš.
Ono što danas gledamo je ideološki obrazac u kojem se protivnici ne pobjeđuju argumentima, nego diskvalifikacijom. Ne raspravom, nego etiketiranjem. Ne činjenicama, nego moralnom ucjenom,blokadom i cenzurom. To je opasno ne samo za one koji su trenutačno na meti, nego za cijelo društvo.
Jer povijest nas neumorno uči jednu stvar. Totalitarizam nikada ne dolazi s natpisom da je totalitarizam. Uvijek dolazi pod nekom plemenitom parolom. Tako je bilo nekad, tako je i danas.
I zato je pravo pitanje ne tko je danas glasniji, nego tko još ima hrabrosti reći da je car gol i zar stvarno misle da nismo svjesni?