LOGORAŠ S MANJAČE: Danas bi sa svojim zlostavljačima vjerojatno mogao popiti kavu i porazgovarati.

0
Foto: Snimka zaslona


Životni put Ante Vukadina,  rođenog u Tomislavgradu 1972.godine, bojnika Hrvatske vojske u mirovini, prožet je mukotrpnim usponima i brojnim padovima. Ratni put otpočeo je bijegom iz JNA, pristupivši 1. brigadi ZNG-a.

Nakon okupacije Hrvatske Kostajnice, zarobljen je i zatočen u logoru Manjača, potom prebačen u vojni zatvor u Sarajevu gdje mu se sudilo zbog dezerterstva. Ipak, u velikoj razmjeni zatočenika oslobođen je krajem studenoga 1991. te pristupa Bojni Zrinski, specijalnoj postrojbi Glavnog stožera HV. Nakon napada na rodni kraj kraće razdoblje proveo je u postrojbi HVO „Brigada Kralj Tomislav“, a stabilizacijom linije obrane kod Tomislavgrada, vraća se u Bojnu Zrinski, odnosno u 1. Hrvatski gardijski zdrug, postrojbu ustrojenu fuzioniranjem više specijalnih postrojbi Glavnog stožera gdje služi do okončanja rata.

Danas je svojem Facebook povodom 30 godina od razmjene zatvorio jedno razdoblje života, a za napisati nešto ovakvo treba velika mentalna snaga i volju. Pročitajte:


Prošlo je 30 godina, iako dugi period, proletjelo je zapravo brzo. Nakon 75 dana Manjače i Sarajeva te izlaska iz logora, kao 19-godišnji mladić dao sam neke izjave i ostale su zabilježene.Danas ću napisati kratki osvrt, kojim želim zauvijek zatvoriti ovu temu. Prepričati strahote logora, ratnih događanja, stradanja hrabrih i dragih suboraca, teško je i mučno.

Označavanjem u društvu zarobljenih, zlostavljanih i stradalih osoba, nije ništa drugo nego ponovno guranje u okolnosti od kojih se oporavljaju ili od kojih su samo čudom Božjim spašeni.

Zarobljeništvo samo po sebi ne treba opisivati.

Razina zlostavljanja mjeri se razinom sumanutosti i poremećenosti zlostavljača.

Što je čovjek veća fukara u tom poslu je „kreativniji“.

Iz osobnog iskustva i s odmakom vremena mogu reći, fukare i kreativnosti nije nedostajalo.

Treba puno snage, duševne i duhovne da bi se o tome moglo mirno pričati.

Čovjek prođe puno faza: od mržnje, prkosa, inata, ponosa, pokušaja osvete, da bi konačno došao do oprosta.

Moj poticaj na oprost bio je susret sa strahom u očima zarobljenog neprijateljskog vojnika, u kojima sam prepoznao sebe.

Oprostiti svom zlostavljaču nije čin nemoći, kukavičluka niti relativiziranja krivnje.To je iz mog iskustva jedina prava pobjeda nad zlom. Mir i spokoj valjda zaslužujemo!?

Dar oprosta ne pripada nama grešnicima, to je ipak Božji dar.

Danas bi sa svojim zlostavljačima vjerojatno mogao popiti kavu i porazgovarati.

Međutim dogodi se da čovjek „doživi logor“ i nakon logora, preživi i opravlja se cijeli život.

Shvatiš da imaš progonitelje, a nemaš zaštitu, lažne optužbe, izdaje u vlastitoj vojsci koju si krvlju stvarao…

Vrhunac sam doživio 2000. godine, kao i mnogi moji suborci.

Viteštvo se prodaje za Judine škude, članstvom u strankama, udrugama, služeći politikama i sl.

No istina je samo jedna, vitezovi će zauvijek ostat vitezovi!

Moji suborci i sulogoraši koji su zaslužili da na njihov spomen pognemo glavu: Darko Katuša, Zvonimir Kalan, Dragan Šakić.

Kasnije pokojni Ljubomir Radoš, Ante Luketić i mnogi drugi živi i mrtvi, časni i hrabri, vitezovi koji su svoje živote položili i izložili za Domovinu.

Meni dragi general Ante Zorislav Roso svojevremeno je nama „svojim sinovima“ poklanjao plakete s natpisom:

„Oprostiti zulumćaru, ubojici, oprostiti svima, samo nikad izdajici. “

Treba naći snage i oprostiti i njima…

Sretan sam što pripadam generaciji koja će ostati trajno zapisana u Hrvatskoj povijesti, jer se srčano borila za slobodu.

S ponosom na ratne dane, te mirom i oprostom u srcu, moja želja je da ovim tekstom zatvorim ovu temu i obljetnicu.

Umirovljeni bojnik Ante Vukadin/FB

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here