Otišao je čovjek koji nije dopuštao da se zaborave nevine žrtve. Nad Husinom jamom ostaju tišina, molitva i sjećanje.
Postoje mjesta na kojima čovjek zastane i teško pronalazi riječi. Jedno od njih je Husina jama na Kamešnici – mjesto koje desetljećima nosi bol i sjećanje na ljude koji su stradali tijekom rata i poraća.
Na tom mjestu posebno će nedostajati fra Božo Norac-Kljajo.
Njegov odlazak nije samo odlazak jednog svećenika. To je odlazak čovjeka koji je godinama dolazio tamo gdje su mnogi radije šutjeli, molio za žrtve i podsjećao da se ljudski život i patnja ne smiju izbrisati iz kolektivnog sjećanja.
Husina jama nije samo geografska točka. Ona je simbol stradanja i pitanje koje ostaje generacijama – kako je moguće da se nad nevinim ljudskim životima desetljećima spuštala šutnja?
Fra Božo Norac-Kljajo svojim je djelovanjem pokazivao da se prema žrtvama mora odnositi s dostojanstvom, bez obzira na to tko su bili i kojem su vremenu pripadali. Njegova prisutnost nad Husinom jamom bila je više od obreda. Bila je poruka da žrtva ima pravo na ime, sjećanje i molitvu.
Danas, kada njega više nema, ostaje pitanje hoće li oni koji dolaze poslije njega nastaviti ono što je godinama činio.
Jer vrijeme može proći. Generacije se mogu promijeniti. Ali žrtve ne smiju postati zaboravljena statistika.
Nad Husinom jamom sada je još jedna tišina.
Ali neka ta tišina ne bude zaborav.
Neka bude molitva za mrtve, opomena živima i zavjet budućima da se istina o stradanju nevinih ljudi nikada ne smije prešutjeti.
Počivao u miru, fra Bože.
A Husina jama neka i dalje govori – za one koji više ne mogu.