Nikola Vukošić: Ademi je bezočno lagao o istinskom heroju obrane Šibenika

0

Kao što su najavili na konferenciji za novinare koja je održana u Šibeniku 18. 10. 2021. godine kreće se sa objavama reagiranja šibenskih branitelja, policije i garde, na neistine, krivotvorine i proizvoljne interpretacije događaja uoči i tijekom bitke za Šibenik u rujnu 1991. godine koje je u knjizi „Samo istina” objavio generala Rahima Ademija. 
Prva objavu možete pročitati OVDJE, a ispod vam donosio priopćenje objave koje je danas poslano medijima iz Udruge specijalne policije
iz Domovinskog rata „Jastrebovi” Šibenik

1. General Rahim Ademi nije bio dezerter iz JNA. On je JNA napustio podnošenjem službenog Zahtjeva za prekid službe u JNA. Zahtjev je 26. srpnja 1991. godine u Sinju, a otpust iz službe u JNA dobio je dan prije podnošenja Zahtjeva, 25. srpnja 1991. godine. Istoga dana kada je podnio Zahtjev za prekid službe u JNA (26. srpnja 1991.) primljen u MUP temeljem Zahtjeva kojeg je desetak dana ranije podnio u Policijskoj upravi Šibenik. 

Nikola Vukošić, ratni načelnik PU Šibenik:

 Iznenadilo me je da Rahim Ademi u knjizi „Samo istina” kao datum svog prelaska na hrvatsku stranu koristi datum  zaveden u policijskoj evidenciji i koji upisan u njegovu radnu knjižicu u MUP-u, dakle 26. srpnja 1991. godine iako je on zahtjev za prijem u MUP u PU Šibenik podnio još sredinom srpnja 1991. godine, dakle ranije. (Zahtjev, Rahima Aemija za prijem u MUP predan u pohranu Ministarstva obrane RH)

Ne znam zašto Ademi ne koristi stvarni datum svog prelaska iz JNA na hrvatsku stranu  i zašto time manipulira? Istina je da je on u MUP primljen upravo 26. srpnja 1991. godine, ali je na hrvatsku stranu prešao desetak dana ranije kada je podnio Zahtjev za prijem u MUP.  On je u MUP, stjecajem okolnosti, službeno primljen istoga dana 26. srpnja 1991. godine kada je u Sinju službama JNA predao Zahtjev za izlazak iz JNA što je čudno jer je otpust iz JNA dobio dan ranije, 25. srpnja 1991. godine.

On taj datum točno navodi u svom životopisu gdje piše: Definitivno sam napustio bivšu JNA 25. srpnja 1991. godine na znak ministra Jurasa i priključio se 113. brigadi ZNG-a. 

Nužno je primijetiti da tu Ademi pogrešno navodi da je Josip Juras ministar jer je on 1991. godine bio predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine općine Šibenik, a ministar je postao puno kasnije.  Temeljem uvida u sve to teško je razabrati zašto sebe

Ademi uporno deklarira kao dezertera iz JNA kada on to nije bio. On je iz JNA izašao regularno, po tadašnjim zakonima. Iz JNA je otpušten na osobni zahtjev te je isto tako na osobni zahtjev primljen u hrvatski MUP odnosno ZNG.

Od JNA je dobio otpust što znači da nije bio nikakav dezerter, a u MUP je pristupio kao građansko lice. Tu mogućnost iskoristili su mnogi oficiri JNA koji su prešli na hrvatsku stranu i sebe ne nazivaju dezerterima.

Da je Ademi manipulira svojim napuštanjem JNA i prelaskom na hrvatsku stranu vidi se i u knjizi „Branili smo Domovinu” Ivice Radoša i Zorana Šang koja je objavljena 2013. godine u kojoj na 11. stranici Ademi izjavljuje, citiram: U svibnju 1991. godine pobjegao sam iz JNA, iz Sinja i odmah se priključio MUP-u.

Dakle Ademi laže i manipulira čak i kada govori o vremenu kada je napustio JNA i prešao na hrvatsku stranu, a još pisanjem o svom teškom životu za vrijeme pritvaranja i progona JNA. Tom njegovom pričom nisam previše impresioniran, štoviše uvjeren sam da je i to laž, jer svi mi koji smo ranije radili u miliciji i JNA u bivšoj Jugoslaviji jako dobro znamo da tko god je sumnjiv, tko god je makar samo i krivo pogledao sliku druga Tita, a kamo li netko tko je izveden pred sud te k tomu i osuđen za protudržavnu subverzivnu djelatnost, nije ni u snu mogao nastaviti rad u policiji i JNA pa ni bilo kojim drugim službama, a Ademi je nakon svega ostao u službi, nastavio raditi i primati plaću, povjereni su mu osjetljivi mobilizacijski poslovi i k tome mu još omogućeno napredovanje te je sasvim regularno polagao ispit za vrlo visoki čin majora.

U vezi s prelaskom Ademija na hrvatsku stranu 1991. godine mogu reći da je Policijska uprava Šibenik bila protiv prijema Ademija u MUP te da je upozoravala da je riječ o pripadniku KOS-i da je njegova priča o progonu i zatvaranju zbog protudržavne djelatnosti u JNA, sumnjiva.

Sumnja je proizlazila iz činjenice da mu je i nakon suđenja na Vojnom sudu u Sarajevu, zadržavanja u vojnom pritvoru u trajanju od 10 mjeseci i 15 dana, izricanja kazne zatvora u trajanju od 3 godine i 9 mjeseci (Ademi u svom životopisu piše: 3,5 godina od kojih sam 11 mjeseci proveo u samici), a koja je u drugom stupnju preinačena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, ipak bilo omogućeno napredovanje odnosno polaganje ispita za čin majora, a zadržao je plaću i vojni stan te su mu bili povjereni povjerljivi mobilizacijsko – organizacijski poslovi u JNA.

Znajući to, a u Ademijev je slučaj PU Šibenik bila operativno upućena već od 1986. godine, te opravdano pretpostavljajući da on i dalje radi za KOS, jer drugog razloga za takve pogodnosti i mogućnosti koje je imao nakon u Jugoslaviji teških i neoprostivih krimena pogotovu ako su bili montiraninije bilo,  protivili smo se prijemu Ademija u MUP.

  Primljen je tek na uporno inzistiranje tadašnjeg predsjednika Izvršnog vijeća Skupštine općine Šibenik, pokojnog mr. Josipa Jurasa. On je zahtijevao da primimo Ademija i uvjeravao nas da je dobar. 

U srpnju 1991. godine popustili smo njegovom pritisku i pristali primiti Ademija.

U moj ured sredinom srpnja 1991. godine dovela ga je njegova supruga Anita. Nazočni su bili djelatnik PU zadužen za obrambeno – mobilizacijske poslove Davor Čogelja i ratni pomoćnik načelnika PU Šibenik za operativne poslove Goran Grguričin, koji ga je kasnije u podrumu šibenskog Suda obukao u odoru pripadnika pričuvnog sastava MUP-a.

Ademi je došavši u PU Šibenik bio prilično uplašen, ogledao se i znojio se. Pitali smo ga čega se boji, a on je panično govorio:

-Ubiće me. Ubiće me.

-Tko će te ubiti? – pitali smo ga.

-Pa oni!

Videći ga u strahu i panici za što nije bilo nikakvog posebnog razloga, našalili smo se s njim rekavši mu da se ne treba bojati jer mu je svejedno hoće li ga ubiti oni ili mi. Sve je to bilo u šaljivom tonu jer mu u Šibeniku nije prijetila nikakva opasnost. Slušajući ga stekli smo dojam da je njegov prelazak na hrvatsku stranu bio više  želja i ambicija njegove supruge koja je i podnijela zahtjev za njegov prijem u MUP, nego njegov.

Tom prilikom Ademi nam je pokazao svoj osobni pištolj Colt Magnum 357 proizvodnja Crvena Zastava, kojeg je imao kod sebe.  Kazao je da za njega nema streljiva pa sam mu ja dao svoju kutiju  budući da sam imao pištolj za koji se koristila isto streljivo kao za njegov Colt

Zanimljivo je da taj pištolj Ademi navodi u Zahtjevu za prestanak službe u JNA kojeg je podnio 26. srpnja 1991. godine u Sinju („Samo istina” na stranici  53.). On u tom Zahtjevu piše:  Još vas molim da mi bude vraćen moj lični pištolj koji se nalazi u kasi jer je to moje privatno vlasništvo. Nakon primljenog rješenja vratiću vam vojnu legitimaciju, čekovnu knjižicu i ostale dokumente.

Dakle on za pištolj koji je imao kod sebe kada je došao u moj ured sredinom srpnja, u Zahtjevu za izlazak iz službe u JNA koji je podnio desetak dana kasnije, 26. srpnja 1991. godine,  navodi da je pohranjen u vojnoj kasi i moli da mu bude vraćen.

 To je još jedan od pokazatelja da Ademi nije bio dezerter iz JNA odnosno da su njegove priče o dezerterstvu u najmanju dvojbene. Nejasno je zašto toliko inzistira priči o svom dezerterstvu kada to nema nikakvog upliva i nije ni u kakvoj svezi s njegovom kasnijom ulogom u obrani Šibenika i Domovinskom ratu.

Na strani 32. „Dezertiranje iz JNA i priključivanje hrvatskom MUP-u”. Ademi piše da je već 1990. godine stupio u kontakt s magistrom Josipom Jurasom, tada predsjednikom Izvršnog vijeća Skupštine općine Šibenik te da ga je s njim povezala njegova supruga Anita koja je poznavala Jurasa jer je s njim radila u Veterinarskoj stanici u Šibeniku.

Ademi tvrdi da je s Jurasom održavao tajne sastanke tijekom 1990. godine i da mu je Juras govorio da još ne izlazi iz JNA jer Hrvatska još nema nikakvih sredstava i da će biti od veće koristi ako ostane u JNA i donosi informacije o stanju u JNA i njenim namjerama prema Hrvatskoj.

Budući da za te tvrdnje, kao i za tvrdnju koju navodi u svom Životopisu da je već u prosincu 1990. godine ilegalno pomagao u izobrazbi dragovoljaca po dobivanju prvih pušaka, nismo pronašli nikakve konkretne tragove mislim da Ademi ovdje koristi tzv. naknadnu pamet i piše o stvarima koje bi bile dobre da su se dogodile

2. Knjiga „Samo istina” nije prvi pokušaj Rahima Ademija da sebi pripiše tuđe zasluge i krivotvori povijest te omalovažava druge sudionike bitke za Šibenik u Domovinskom ratu, posebno stvarnog tvorca plana obrane Šibenik i oslobađanja Šibenskog mosta, pokojnog zamjenika zapovjednika 113. brigade ZNG-a, Božu Markovića.

Nikola Vukošić, ratni načelnik PU Šibenik: 

Na sastanku šibenskih ratnih zapovjednika policije i garde kod šibensko – kninskog župana Gorana Pauka 2010. godine, Rahim Ademi je u jednom trenutku  počeo vikati da je on, a ne Božo Marković, pokojni zamjenik zapovjednika 113. brigade ZNG-a, napravio plan za oslobađanje Šibenskog mosta.

Upozoren je da ne govori istinu, ali je nastavio vikati i sebe predstavljati kao tvorca plana za oslobađanje Šibenskog mosta u rujnu 1991. godine.

Bilo je nevjerojatno da Ademi to čini u nazočnosti nas izravnih sudionika bitke za Šibenik, ljudi koji su organizirali i vodili obranu, dakle živih svjedoka koji sve znaju, između ostaloga i o njemu.

Bi li smo iznenađeni i konsternirani. Isprovociran njegovim istupom reagirao sam oštro.

Kazao sam mu da ga treba biti sram što pokojnom Boži Markoviću, briljantnom časniku koji je bio glavni kreator i pokretač obrane Šibenika od velikosrpskog agresora te tvorcu plana oslobađanja Šibenskog mosta i odbacivanja snaga velikosrpskog agresora od Šibenika, uzima zasluge i pripisuje ih sebi i to u nazočnosti živih svjedoka i sudionika svega što se tada događalo.

Božo je mrtav – kazao sam tada Ademiju.

– Njega nema ali, ja ću mu biti zastupnik, ja ću ga braniti. 

Zasluge Bože Markovića u bitci za Šibenik i oslobađanju Šibenskog mosta nemjerljive su. On je bio glavni pokretač i organizator obrane Šibenika. I ostali sudionici sastanka kod župana Pauka i svjedoci njegovog ispada zamjerili su mu što zaboravlja na Božu Markovića, izvrće činjenice, krivotvori povijest i sebi pripisuje zasluge stvarnog i istinskog organizatora obrane Šibenika i plana oslobađanja Šibenskog mosta.

U prilogu fotografije iz priopćenja

Anita. M.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here