Piše Vanja Zlatović
Meni je osobno najintrigantnije područje tematske cjeline i množine neiscrpnog Starčevića, ono ideološko, prvenstveno odnos njegovog koncepta nacionalnog i njegovog koncepta socijalnog.
On se i nije pokazao niti približno politički ili organizacijski čvrst koliko ideološki, pa i dio razloga zbog kojeg je krunjen takvom mitskom titulom oca jedne nacije (a da nije postigao značajnu stvarnu moć, ako je i ikakvu) je u njegovoj erudiciji i načitanosti, pa i ukupnom približavanju gotovo tolstojanskom simbolu narodnog vođe, nasuprot Strossmayeru koji je školski primjer predstavnika elite.
Čini mi se, ali to sasvim paušalno svjedočim svoj dojam, da je hrvatsko nacionalno sjećanje zbunjeno Starčevićem, dijelom jer ga se vidi na tragu franckovske ideologije koja je i porazila, evoluirala izvorno starčevićijanstvo za kojim je uzdisao i Cesarec (ali koje franckovsko pravaštvo donekle kolektivno sjećanje prepoznaje, u duhu narodnog nacionalizma kao predhodnice konzervativne revolucije), dijelom jer on jest u neku jedinstvenu ideološku cjelinu sažeo s današnjih motrišta sasvim nespojive utjecaje i elemente.
U svemu, Starčević je vrlo slobodan i inkluzivan tumač svojih uzora, od Sokrata i Cicerona preko prosvjetitelja i dalje, i to jest mentalitet vođe i koncept vođe po shvaćanju 19. stoljeća.
Daleko je najviše poznavanja njegovog ideološkog rada u djelima povjesničarke Gross, ona se najsustavnije njime bavila, ali jedno ipak nedostaje- ocjena vitalnosti učenja Ante Starčevića nakon poraza globalizma i nakon nastanka očito instrumentaliziranih kvazisuverenizama 21. stoljeća.
Osobno mislim da njegova podvrsta građanske nacije i njegov koncept socijalne pravde imaju vitalnost kvalitetnog armaturnog vijenca u temelju za moguće. Tada, u njegovo biološko vrijeme, očito je da nije bilo moguće.
