Predsjednica HSP-a Marina Logarušić svakodnevno na društvenim mrežama propituje političku i društvenu stvarnost u Hrvatskoj i upozorava na anomalije. Tako je u jednoj od objava prokomentrala način funkcioniranja državnih institucija prema osobama s trajnim invaliditetom. U objavi je napisala:
“Ako je nečiji invaliditet trajan i nepromjenjiv, zašto pri obnovi prava na pomagalo mora ponovno prolaziti kroz administrativne postupke?
Sve češće slušam pritužbe osoba s invaliditetom i njihovih obitelji koje se pitaju zašto, unatoč trajno utvrđenom invaliditetu, pri obnovi prava na medicinsko pomagalo ponovno moraju obilaziti liječnike i prikupljati dokumentaciju.
Razumijem da država mora voditi računa o zakonitosti i odgovornom trošenju javnog novca. To je najčešće objašnjenje za ovakav način postupanja. No istodobno smo svjedoci da se na nekim područjima javni novac dijeli šakom i kapom, dok se upravo na najranjivijim skupinama inzistira na birokraciji do posljednjeg papira. Mogla bih se ponovno vratiti na kulturu i brojne propuste u financiranju pojedinih umjetnika, ali ovoga puta suzdržat ću se. Želim ostati na temi onih kojima je pomoć doista potrebna.
Sustav mora razlikovati slučajeve u kojima se zdravstveno stanje može promijeniti od onih u kojima je riječ o trajnom i nepovratnom invaliditetu. U takvim situacijama postupci moraju biti jednostavniji, brži i prilagođeni čovjeku.
Osobe s invaliditetom svakodnevno vode svoje životne bitke. Posljednje što im treba jest dodatno opterećenje zbog administracije koja ne mijenja činjenicu da je njihov invaliditet trajan. Država mora pokazati više povjerenja, razumijevanja i poštovanja prema ljudima kojima je pomoć najpotrebnija.
Smatram da je vrijeme za preispitivanje postojećih propisa i pojednostavnjenje postupka ostvarivanja prava na medicinska pomagala za osobe s trajnim invaliditetom. Pogotovo zato što institucije moraju služiti građanima, a ne građani institucijama.
Primjerice, za osobe s trajnim i medicinski nepromjenjivim invaliditetom moglo bi se razmotriti uvođenje pojednostavljenog postupka pri obnovi prava na pomagalo. Nakon isteka propisanog roka uporabe, umjesto ponovnog prikupljanja iste medicinske dokumentacije i obilaska više ordinacija, postupak bi se mogao svesti na jednostavniju administrativnu provjeru, osim u slučajevima kada je došlo do promjene zdravstvenog stanja ili je potrebno drugačije pomagalo. Time bi se olakšao život građanima, ali i rasteretio zdravstveni sustav.
Ne tvrdim da je ovo jedino rješenje, ali vjerujem da je vrijeme da otvorimo raspravu i pronađemo model koji će osobama s trajnim invaliditetom olakšati ostvarivanje njihovih prava.
Društvo je sve opterećenije propisima, a njihova besmislenost najviše dolazi do izražaja upravo na primjerima ljudi kojima je pomoć najpotrebnija. Birokracija je postala jedan od najvećih tereta ove države. Prečesto ne vidimo svrhu pojedinih postupaka, a još rjeđe vidimo političku volju da se oni doista pojednostavne.”.
Uslijedilli su nebrojeni komentari i osobni primjeri ljudi koji su morali proći adminstrativnu kalvariju iako im zdrvastveno stanje nepopravljivo.
Izdvajamo konentar koji najbolje oslikava stanje u ovom segmentu društva.
“Da, pa mog supruga bez nogu plus još x dijagnoza su zvali na komisiju, ja sam otišla tamo i pitala ih da li misle da mu je noga narasla ili da su sve dijagnoze nestale,poslije ga više nisu zvali, rješavali su s papirima, moraš nekad biti i grub i bezobrazan, jer ovo što rade ljudima nije normalno”
U naknadnoj objavi na sličnu temu Logarušić je još ozbiljnije načela temu državne odgovornosti za ostvarivanje prava djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom
“Udruga Sjena ovih je dana upozorila da država odgovornost za ostvarivanje prava djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom sve više prebacuje na njihove roditelje i obitelji, umjesto da sustavno rješava probleme.
Ističu kako su roditelji često prisiljeni sami tražiti rješenja za terapije, asistente, medicinska pomagala i druga prava koja bi trebala biti dostupna kroz sustav. Umjesto trajnih i učinkovitih rješenja, od njih se očekuje da budu administratori vlastite djece, da prikupljaju dokumentaciju, podnose zahtjeve i iznova dokazuju pravo na pomoć.
Takav pristup, upozoravaju, dodatno iscrpljuje obitelji koje već nose velik emocionalni, fizički i financijski teret. Skrb o djeci s teškoćama i osobama s invaliditetom ne smije biti prepuštena isključivo roditeljima, nego je odgovornost države koja mora osigurati dostupna prava i usluge bez nepotrebnih administrativnih prepreka.
Ovakva upozorenja pokazuju da se ne radi o pojedinačnim slučajevima, nego o problemu na koji godinama upozoravaju i obitelji i udruge koje svakodnevno rade s osobama s invaliditetom.
O ovakvim temama ne smijemo govoriti samo kada dospiju u medije. One traže kontinuiranu pažnju, dijalog i spremnost da se saslušaju oni koji s tim problemima žive svaki dan. Vjerujem da svatko od nas, bez obzira na svoju ulogu u društvu, može pridonijeti tome da se ovakvi problemi napokon počnu rješavati.
Osobe s invaliditetom i njihove obitelji ne traže nikakve povlastice. Traže sustav koji će poštovati njihovo dostojanstvo i omogućiti im da svoja prava ostvaruju bez nepotrebnih prepreka.
Hvala svima koji ste se uključili u raspravu ispod moje prethodne objave. Pročitala sam vaše komentare i upravo su me oni potaknuli da dodatno istražim ovu temu. Nastavit ću otvarati pitanja koja možda nisu uvijek u središtu pozornosti, ali su mnogim ljudima dio svakodnevice.” napisala je Logarušić