Na antifašističkom maršu vidjeli smo svega i svačega, a najmanje nacionalnih obilježja. No ćirilice, zvijezde petokrake pa i poruka poput “Balkanska federacija bez država i nacija” nije nedostajalo.
Memorandum SANU na djelu, autori bi bili ponosni. Licemjerni tzv. antifašisti doveli su veliki Srbiju u glavni grad RH. Ono što Milošević i JNA nisu uspjeli nametnuti 90-ih oružjem, antifašisti su donijeli kroz “kulturu”.
Mogla bi i o medijima, koji ne vide ništa od gore navedenog kao problem, osim ljudi u crnom (navijače), koji su pjevali iste one pjesme koje su se pjevale kasnih 80-ih i ranih 90-ih na stadionima. No, i takva skandiranja koja su bila huk puka koji je tražio izlaz iz tamnice “Jugoslavija” ili pak “Čavoglave” uz koje se dizao moral narodu i braniteljima 90-ih sad je veće zlo nego ćirilica ili jugoslavenska zastava na Trgu bana Jelačića.
Ustav RH danas danas je dobio ozbiljni šamar od onih koji zagovaraju slobodu govora (ali samo kada oni govore). No, oni koji zagovaraju drugačiji ustavnopravni poredak pored postojećeg u okviru neke nove, bolje države nisu se našli na stupu srama.
Uskoro ćemo se ispričavati što smo se branili. Ne Srbima već hrvatskim antifašistima (komunistima).
I nije polarizacija krenula s koncertom Marka Perkovića. Krenula je s bacanjem vijenca u Dunav od domaćih juda.
Kada je Hrvat izjednačio svoju žrtvu sa žrtvom agresora krenuo je sveopći napad na sve ono što je simbol Domovinskog rata, temelja moderne Hrvatske države.