Ovo se prezime dvojako izgovara: Périć je nastalo od muškog osobnog imena Péro ili Pére, dok je Përić postalo od ženskog imena Përa.
U Kotlenicama žive Përići, a zabilježeni su u popisu vjernika Splitske nadbiskupije 1725. godine: 6-člana obitelji udovice Mare Përić. Iz toga je vremena ostao i spomen o jednom svećeniku iz tog roda, don Juri Përiću, koji spominje u godinama 1735. i 1737. Iz ovoga zaključujemo da je don Jure mogao biti rođen oko 1700. godine.
Kako se u neposrednom susjedstvu Kotlenica nalazi selo Ercegovci, u koje, su nastanjeni i brojni Përići, nema mjesta dvojbi da i kotlenički Përići nisu doselili iz Hercegovine.
N. Mandić je utvrdio da svi Perići “nisu istog krvnog podrijetla. Jedni su starinom iz Tihaljina (selo u hercegovačkoj općini Grude – A.I.), a drugi su nastali od Šimića u Grudama, u zaseoku Dragićina, dok su najbrojniji podrijetlom iz istočne Hercegovine.” M. Perić spominje i četvrtu granu ovog roda, Përiće u livanjskim selima Kovačiću, Rujanima i Crnom Lugu, koji su se “prije zvali Bralići; doselili su iz Dicma kod Sinja (Dalmacija) oko 1780. godine.”
Inače, prvi spomen tihaljinskih Perića datiran 1686. godine, kad sa zbjegom stanovnika Vinjana u Brela bježe i dvije Përića obitelji: Matina s 8 i Jurina s 5 članova. Trojica Përića: Grgo, Luka i Andrija bit će na povratku iz izbjeglištva 1725. godine među onima kojima će u Podbablju venecijanske vlasti dodijeliti zemljište, a u Prološcu će se u istoj ulozi pojaviti Luka Përić koji je “s 12 čeljadi dobio kuću u Poljicima (Bušanje) i 22 kanapa zemlje.” Danas imotski Përići žive na Përića Brigu, zaseoku sela Kamenmost, te u Prološcu i Vinjanima.
Dakako, prvi spomen o Përićima na njihovoj starini u Tihaljini iz razumljivih je razloga mlađeg datuma: biskup je fra Pavo Dragaičević u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika iz 1741./42. godine zabilježio 8-članu obitelj Joze Përića, a 1768. godine biskup fra Marijan Bogdanović svjedoči o nazočnosti u Tihaljini 25-članog kućanstva Grge Përića. “U Tihaljini se 1743. i 1768. nalazila i obitelj Tome Përića… Po predaji stanovali su u Zasidima (predio Tihaljine), gdje i sada postoji kamenica za vodu Përića kamenica. Zbog nekih sukoba s Bukićima (zabilježeni su u Tihaljini u oba biskupska popisa) odselili su na Humac (selo pokraj Ljubuškog – A.I.) i Dedići su na Humcu njihovi potomci.” Ova nas grana Perića ne zanima više u ovom radu.
Perići krajem 17. stoljeća stižu u Cetinsku krajinu i na mućko područje, dakle posve blizu Dugopolja: u banderiji harambaša Bartula Jelavčića (Jelavića) u Donjem Muću 1692. godine zabilježeni su dvije Përića obitelji: Ivanova i Lukina; u sastavu banderije harambaše Pavla Milanoviaća iz Sinja 1709. godine dvije su Përića obitelji: Ivanova (5 članova) i Dominikova (4); u banderiji harambaše Pavla Bilandžića (doseljenik iz Duvna) 1709. godine u Krušvaru tri su Përića obitelji: Grgura pok. Vida (12), Stipana Matina (9) i Stipana pok. Perice (8).
Dakle, kotlenički Përići su stigli iz Tihaljine preko Imotske krajine. Neki autori smatraju da su doselili iz Duvna, iako tamo Përiće, koji su danas jedan od najbrojnijih duvanjskih rodova, susrećemo tek početkom 19. stoljeća. Zagovornici ove pretpostavke tvrde da su 1687./88. svi Perići iz Duvna, poput Vučkovića, Bilandžića ili Božinovića napustili pradjedovska ognjišta i spustili se u Cetinsku krajinu, a u Duvnu se vratili preko Sviba (Përići) ili doselili iz Tihaljine ili s ljubuškog područja (Perići). J.A. Soldo drži da su Përići u Ercegovce mogli stići iz Poljica, ali za to nema dokaza.
O istočnohercegovačkim Përićima ukratko: prvi se put spominju 1489. godine u Dubljanima, u Popovu Polju, a u 17. stoljeću zabilježeni su u nizu sela oko Popova Polja i na stolačkom području (Ravno, Orahovo, Donja Dubravica), zatim na dubrovačkom primorju i u zažabaljskom kraju.
Prema popisu koji je zabilježen u knjizi izdanoj 2002. godine, u Kotlenicama žive 2 obitelji i 8 osoba s prezimenom Përić.